Masa na Izrael: nske samouprave abilizacija Izraela?

strateški šok. Izraelski obavještajni sustav, možda i najsposobniji na svijetu, ostao je bez adekvatnog odgovora.

Napad Hamasa, simbolično i stvarno, identično kao i egipatski napad u Četvrtom arapsko-izraelskom, Jomkipurskom, ratu u listopadu 1973., u pozadini izraelskih strateških obavještajnih promašaja srušio je izraelske sigurnosne strukture. Bio je to najsmrtonosniji udar na Izrael od Jomkipurskog rata. U oba slučaja obavještajni promašaji temeljili su se na unaprijed definiranim obavještajnim zaključcima prema kojima Izraelu ne prijeti napad. Makar je raspolagao obavještajnim podacima o predstojećem egipatskom napadu dobivenim od najboljeg obavještajnog izvora, kako su to karakterizirali izraelski obavještajni lideri, Izrael je ostao na racionalnom zaključku da je Egipat, vojno slabiji od Izraela, bez ikakvih šansi za uspjeh, zbog čega napad nije izgledan. Dogodilo se suprotno: Egipat (i Sirija) je napao Izrael 6. listopada na židovski blagdan Yom Kippur. Dan nakon blagdana, 2023. Hamas je napao Izrael. I u ovom slučaju izraelski obavještajni sustav bio je na unaprijed definiranom stajalištu koje nije propitivano da je Hamas nakon posljednjeg sukoba 2021.

posvećen upravljanju Pojasom Gaze i socioekonomskom pitanjima nastojeći osigurati osnovnu razinu ekonomske stabilnosti u Pojasu Gaze, a ne vojnom djelovanju prema Izraelu. No, za razliku od Jomkipurskog rata kada je raspolagao obavještajnim podacima, o udaru Hamasa Izrael nije raspolagao relevantnim obavještajnim podacima i zaključnim obavještajnim analizama. Strateški šok bio je neminovan. Razloge za strateški obavještajni promašaj moguće je pronaći na tri razine. Prvo, izraelski obavještajni sustav očito je imao unaprijed definirane obavještajne zaključke koje nije propitivao kontinuiranim obavještajnim penetracijama u strukture Hamasa i palestinsko društvo u Pojasu Gaze. Drugo, višegodišnja nestabilnost izraelskog političkog sustava, društveni raskoli i nastojanje političke elite da restrukturiranjem ustavnog poretka očuva vlastite pozicije, utjecali su na profesionalnost i politizaciju obavještajnog sustava, refokusiranje sigurnosnih prioriteta i strateško upravljanje obavještajnim sustavom. Izraelski politički vrh bio je na stajalištu da je vladinim sigurnosnim i ekonomskim operacijama poduzetim prethodnih godina Hamas obuzdan i pacificiran. Upravo zbog unutarnjopolitičke situacije i neminovne politizacije obavještajni sustav se očito nije usudio dovoditi u pitanje takvo stajalište profesionalnim obavještajnim djelovanjem. Uz obavještajni sustav i izraelski politički lideri snose odgovornost za uspješan napada Hamasa. Naučene lekcije iz izraelske povijesti ukazuju da su svako iznenađenje i kriza doveli do pada vlade. To je bio slučaj nakon Jomkipurskog s premijerkom Goldom Meir, 1982. s Menachemom Beginom u prvom libanonskom ratu i 2006. s Ehudom Olmertom u Drugom libanonskom ratu. No katastrofa koja je zadesila Izrael i odgovornost Vlade, upućuju na zaključak da bi se aktualni lideri mogli suočiti i s ozbiljnijim izazovima osim samo političke odgovornosti. Treći razlog krije se u profesionalizaciji Hamasa koji je uz razvoj vojnih sposobnosti, na najvišu razinu podigao i sposobnosti protuobavještajne obmane Izraela. U godinama nakon sukoba s Izraelom 2021., Hamas je stvarao i uspio stvoriti sliku da je iscrpljen ratom te nije spreman za borbu, za vojnu avanturu protiv Izraela. Bio je posvećen socioekonomskim pitanjima i upravljanu Pojasom Gaze. Bilo je to vrhunac obmanjujućeg djelovanja Hamasa koji je procesno postupno na sceni od usvajanja nove Povelje 2017. od kada je pojam džihad zamijenio termin otpor (ar. Riječ je o pojmu koji je inkluzivniji u vidu društvene mobilizacije te iskazuje Hamasovu politiku na relaciji palestinsko društvo-izraelski sustav sigurnosti. Uostalom, i u trodnevnom sukobu Palestinskog islamskog džihada

i Izraela

u kolovozu 2022. Hamas nije sudjelovao, štoviše bio je posrednik u uspostavi primirja. Rat koji je Hamas operacijom Potop Al-Aksa pokrenuo protiv Izraela razlikuje se od bilo kojeg od prethodnih sukoba koje je ovaj pokret vodio protiv Izraela u 21. stoljeću u pogledu letalnosti, razmjera i elemenata iznenađenja. Hamasova operacija predstavlja evoluciju u odnosu na prethodne napade koji su bili ograničeni na (ne) selektivne raketne napade prema izraelskom teritoriju. Operacija izvedena pretežno od specijalne jedinice Hamasa uključivala je koordinirano i sinkronizirano četverorazinsko djelovanje: lansiranje raketa iz Pojasa Gaze na Izrael; upadi na improviziranim sredstvima boraca Hamasa na izraelski teritorij; napad na elektroničke sustave i rušenje zida koji je Izrael izgradio kako bi spriječio infiltraciju te napad na stožer izraelske vojske na jugu Pojasa Gaze od strane elitne jedinice komandosa; ubijanje, otimanje ljudi i premještanje taoca u Pojas Gaze. Hamas je uspio napasti Izrael: značajan je to poraz Izraela bez obzira na konačan ishod rata. Ukupni događaji opetovano su dokazali da je Bliski istok iznimno turbulentno područje, jedna od najnestabilnijih regija u svijetu, područje u kojem su opseg i intenzitet nasilja među najizraženijim u svjetskim relacijama. Palestinsko-izraelski odnosi od Drugog svjetskog rata do danas zasigurno su jedna od središnjih bliskoistočnih kriza. U njezinom središtu su nasilje, rat i terorizam. Teorijska perspektiva „kompleksne regionalne sigurnosti/ regionalnog sigurnosnog kompleksa“opetovano je potvrđena. Učinci nasilja u tom su sukobu višestruki: oni su homogenizirajući, heterogenizirajući, fragmentirajući, integrirajući, sve to zajedno, ali i često uvod u nove cikluse nasilja. Sigurnost je u središtu strateških promišljanja svakog od aktera pri čemu su to promišljanje i strateške akcije koje iz tog slijede i usmjereni na regionalne aktere, a ne aktere izvan regije. Među akterima (državama) postoji snažna sigurnosna međuovisnost te sigurnosna interakcija. To znači da i ugrožavanja sigurnosti pojedinog aktera dolaze od strane drugog regionalnog aktera. Primarni sigurnosni interes bliskoistočnih država jest njihov međuodnos što je okvir unutar kojeg se događaju sve interakcije. U naznačenoj kompleksnosti čini se izvjesnim da će recentni sukob promijeniti palestinsko-izraelske odnose, palestinsku samoupravu i bliskoistočnu regiju. Regionalnu bliskoistočnu dinamiku sukoba, a time i palestinsko-izraelski sukob, moguće je promatrati tražeći odgovor na pitanje kako se upravlja regionalnim sigurnosnim poretkom: posredstvom suvereniteta ili sektaštva Regionalni sukobi posljednjih desetljeća, kako to dokazuje fan

tastična studija

(2018) organizirani su i provode se na razmeđi suvereniteta i sektaštva. Sektaštvo se pri tome određuje kao proces koji oblikuju politički akteri koji u određenim kontekstima nastoje ostvariti političke ciljeve koji uključuju masovnu (nacionalnu) mobilizaciju oko određenih identitetskih markera. Pojam identitetska politika - politički aktivizam zasnovan na grupnim afilijacijama kao što su etnicitet, konfesija, rasa, nacionalnost - nastao je 1970-ih, a široko je rasprostranjen 1980-ih kao odgovor na socijalnu nepravdu, diskriminaciju ili napad koji su doživjeli pripadnici manjina. Odnos između identiteta i političkog poretka vrlo je dvosmislen jer identitet može biti konstitutivna, ali i remetilačka sila poretka. S krajem Hladnog rata politika identiteta zamijenila je ideologiju kao snažni pokretač političke mobilizacije. Sve suženija koncepcija identiteta i reakcije na ekskluzivnu politiku identiteta prepoznati su i kao ključni čimbenik u procesima radikalizacije.

Konačno, sektaštvo je prikladna standardna optika za razmatranje političkih napetosti i sukoba na Bliskom istoku. Primarna identifikacija s konfesionalnim i etničkim pripadnostima i njihova instrumentalizacija za određene političke ciljeve potpomogla je i pokrenula sukobe u cijeloj regiji. Ipak, prijeporno je da li je sektaštvo cilj po sebi ili tek sredstvo za ostvarenje ciljeva. Još je prijepornije hoće li bliskoistočni poredak preživjeti rastuću etno-sektašku fragmentaciju. U tim je okvirima i palestinsko-izraelski sukob koji, prema stručnim kategorizacijama, spada u red „produljenih društvenih sukoba“

Riječ je o dugotrajnim sukobima s velikim ulozima, u kojima sudjeluju cjelokupna društva (i s elementima ratovanja), pri čemu sukob djeluje kao faktor socijalnog identiteta i solidarnosti. Ti sukobi nisu pojedinačni događaji niti su skup događaja, nego su zapravo procesi. Drugačije kazano, riječ je o tvrdokornim sukobima za koje nije lako pronaći rješenje, a pitanje je jesu li uopće i rješivi. U svojoj biti radi se o nastavku višedesetljetnog (ili stoljetnog) arapsko-izraelskog generalno te palestinsko-izraelskog sukoba partikularno. To je sukob ne samo za teritorij i Palestinsku državu na koju Palestinci prema rezoluciji 181 UN-a iz 1947. i načelu samoodređenja naroda polažu pravo.

No taj proces nije ostvaren, Palestinci nisu stvorili državu. Izraelska vojna dominacija i pobjede u arapsko-izraelskim ratovima, posebno u trećem ratu 1967. te kasnija izraelska „okupacija“osvojenih područja, uvjetovali su da su Palestinci postali raseljeni narod, narod bez zemlje. Postojanje trodesetljetnog mirovnog sporazuma između Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i Izraela

kojim je, uz međusobno priznanje Izraela i PLO-a, otvorena mogućnost formiranja autonomne palestinske vlade na području Zapadne obale i Pojasa Gaze, također nije dovelo do stvaranja palestinske države. Nemala suodgovornost za neuspjeh jest i na palestinskoj strani, unutarpalestinskom sukobu između Hamasa i sekularnog Fataha odnosno PLO-a u pogledu (ne)prihvaćanja Palestinske samouprave i sporazuma iz Osla, kao i stvaranja države: nacionalna sekularna ili islamistička država. To je okvir koji je izrodio višedesetljetni vrlo složeni, nerješivi palestinsko-izraelski sukob i palestinski terorizam, ali i islamizam, kao i negativan „teroristički imidž“kao varijable koje bitno otežavaju političko rješenje sukoba. Prvi sukob u novijem dobu između Izraela i Hamasa bio je ožujku 2002. godine. Udar Hamasa usmjeren na destrukciju inicijative Arapske lige u pogledu arapsko-izraelskog sukoba operacionaliziran je u samoubilačkom udaru u hotelu Park u gradu Netanya koji je odnio 30 života. Bila je to, prema riječima čelnika Hamasa, poruka Arapskoj ligi da potvrdi nastavak borbe palestinskog naroda za vlastitu zemlju bez obzira na postupke neprijatelja. Kao odgovor operacijom

izraelska vojska okupirala je Pojas Gaze koji je u tom statusu ostao naredne tri godine. Drugi sukob trajao je između lipnja i studenoga 2006. godine. Započeo je pet mjeseci nakon što je islamistički Hamas pobijedio na palestinskim izborima, a neposredan povod bila je otmica ranjenog izraelskog dočasnika Gilada Shalita, prva otmica izraelskog vojnika u 21. stoljeću.

U dvije vojne operacije,

koje su uključivale i kopnenu vojnu invaziju Izraela na Pojas Gaze, Hamas nije savladan. Zaustavljeni su tek na nekoliko mjeseci raketni udari Hamasa na Izrael i uhićena 64 pripadnika Hamasa, među njima članovi vlade i parlamenta Palestinske samouprave. Gilad Shalit nije pronađen, oslobođen je pet godina kasnije u razmjeni zarobljenika. Sukob je, prema neslužbenim podacima, rezultirao sa 11 mrtvih i 100-tinjak ranjenih osoba na izraelskoj strani te preko 400 mrtvih i 1.000 ranjenih na palestinskoj strani. Ovaj je rat bio i uvod u unutarpalestinski sukob između sekularnog Fataha i islamističkog Hamasa godinu dana kasnije. Operacija

koja je trajala od 29. veljače do 3. ožujka 2008. naziv je za izraelski vojni odgovor na Hamasovo raketiranje civila. Jedna od meta bio je i premijer Palestinske samouprave, Hamasovac Ismail Abdel Salam Ahmed Haniyeh. I opet je na obje strane bilo preko 100 ubijenih (prvenstveno Palestinaca) i 350 ranjenih. Ujedinjeni narodi su u ovoj operaciji Izrael prozvali zbog prekomjerne uporabe sile. Šestomjesečni prekid vatre sklopljen pod egipatskim pokroviteljstvom prekinut je 27. prosinca 2008. godine. Bio je to početak „rata u Gazi“ili „masakra u Gazi“u arapskom narativu. Operacija bila je najveća vojna operacija Izraela od Trećeg arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Povod je opet bio odgovor na Hamasovo raketiranje Izraela i sprječavanje krijumčarenja oružja na Pojas Gaze. Ovaj je brutalni rat rezultirao sa 13 mrtvih i 500 ranjen na izraelskoj strani te do 1.600 mrtvih i preko 5.000 ranjenih na palestinskoj strani. Operacija iz ožujka 2012. bila je petodnevni izraelski udar na palestinske radikalne militante, pripadnike „Odbora nacionalnog otpora“

oponirajućih palestinskih frakcija Palestinskoj samoupravi glede odnosa sa Izraelom. Ubijene su 23 osobe. Osmodnevnu vojnu kampanju pod nazivom Izrael je pokrenuo u studenom 2012., i opet kao odgovor na Hamasovo raketiranje izraelskih ciljeva. Uz više stotina žrtava, pretežno pales

tinskih, u operaciji je ubijen i vojni čelnik Hamasa Ahmed al-Jabari, dok su Hamasove rakete pogodile Tel Aviv, koji je time po prvi puta nakon Zaljevskog rata 1991. postao vojni cilj. Brutalni 50-dnevni rat trajao je od 8. srpnja do 26. kolovoza 2014. godine. Zračna i kopnena izraelska operacija na Pojas Gaze naziv je za tu vojnu operaciju, a prema podacima UNovog Ureda za koordinaciju humanitarne pomoći u tom je ratu ubijeno 67 Izraelaca, dok ih je preko 400 ranjeno. Palestinaca je, pak, ubijeno do 2.300, a preko 10.000 ljudi je ranjeno. Tijekom 2019. izraelsko-palestinski sukob je nastavljen. Izraelske mete bile su Hamasov obavještajni stožer u Pojasu Gaze te militanti Palestinskog islamskog džihada. Njihov vojni čelnik Baha Abu el-Atta ubijen je u studenom 2019. godine. Jedanaestodnevni svibanjski rat 2021. izbio je zbog odluke izraelskog suda o iseljavanju palestinskih obitelji iz jeruzalemskog naselja Sheikh Jarrah, pobune Palestinaca i dolaska izraelskih snaga sigurnosti na Temple Mount (Haram al-Sharif), svetište u Starom gradu Jeruzalemu. Kao odgovor Hamas je pokrenuo raketni napad na Izrael. Izraelski odgovor bila je

usmjerena na uništenje infrastrukture Hamasa. Rezultat, na obje strane, je bio 200 poginulih, preko 2.100 ranjenih te preko 70.000 raseljenih osoba, uz uništenje preko 600 objekata. Središnji palestinski subjekt, ali i subjekt kojeg moćni Izrael u dosadašnjim sukobima nije mogao skršiti, jest Hamas. Štoviše iz svih sukoba Hamas ne samo je izišao u potpunosti neporažen, već u pogledu socijalne podrške i paravojnih i terorističkih sposobnosti i bitno ojačan. Hamas je moćna paravojna/ teroristička organizacija. U sukobima sa Izraelom Hamas je u kontinuitetu suočen s gubicima. No, unatoč tome zadržava svoje sposobnosti paravojnog i terorističkog djelovanja, proglašavajući se, pri tome, pobjednikom. U političkom smislu takvo stajalište nije neutemeljeno. Hamas je opstao u sukobu sa vojno nadmoćnim Izraelom. Moral Palestinaca generalno i u Pojasu Gaze partikularno ostao je netaknut. K tome ugled Hamasa je postupno rastao: dokazao je sposobnost i isplativost žrtvovanja za palestinsku stvar, obranu prava arapske/palestinske populacije u Izraelu i svetih mjesta u Jeruzalemu, koje smatra dijelom „Palestinske države“. Ukupno, Hamas je posljednjih desetljeća dominantan palestinski subjekt, ali i presudan subjekt palestinsko-izraelskog sukoba. Analiza djelovanja Hamasa od njegovog nastanka u prosincu 1987. ukazuje na niz značajnih elemenata vezanih za palestinsko-izraelski sukob, perspektive tog sukoba, ali i unutarpalestinske odnose. Borba Palestinaca dugo godina dominantno je bila obilježena kao nacionalno pitanje. Višedesetljetno svakodnevno ubijanje dovelo je do zasićenja ratom sekularnog palestinskog društva. U tom relativno sekularnom društvu islamistički Hamas je postupno sve više jačao. Njegov utjecaj vodi k radikalizaciji palestinskog društva. Hamas, esencijalno etnopolitičku palestinsku nacionalnu borbu, postupno transformira u sukob s izraženim religijskim obilježjima. Razloge za to treba potražiti na dvije razine. Prvo, Hamas je kapitalizirao patnje i frustracije Palestinaca uvjetovane izraelskom okupacijom, represijom i naseljavanjem palestinskog teritorija. Pojas Gaze Izrael je potpuno napustio tek 2005. godine. Drugo, nesposobnost sekularnog Fataha koji je do 2006. vodio palestinsku samoupravu također je pridonijela radikalizaciji siromašnog, obespravljenog i poniženog palestinskog naroda koji se okrenuo pružanju podrške onima koji su ponudili alternativna rješenja njihovih problema. U tim okvirima Hamas je došao do izražaja. Hamas je organizacija koja ima političko, vojno i socijalno-karitativno krilo. Mogućnost javnog i legalnog političkog djelovanja uz istovremenu socijalnu odgovornost, brigu i socijalna davanja ojačala su mu važnost u unutarpalestinskim odnosima i povećala podršku palestinskog društva. S druge strane, ulazak u politiku, izborna pobjeda 2006. i prihvaćanje („mirovnih“) sporazuma na stanoviti je način značilo i odustajanje od izvornih odredbi Povelje iz 1988. godine. Dosadašnja stajališta niza analitičara, ali i država, o postojanju jasne linije razgraničenja između vojnog, političkog i socijalno-karitativnog dijela Hamasa i neovisnom djelovanju tih komponenti nisu bila utemeljena.

Uspjeh Hamasa baziran je upravo na balansiranom odnosu terorističko-vojnog, političkog i socijalnog djelovanja. Riječ je tek o koordiniranim aspektima jedinstvene strategije Hamasa koja će, čini se, opstati i u narednom razdoblju. Hamasov pragmatizam, kao pristup usmjeren na ostvarenje ciljeva, i dalje će ostati na sceni. Hamas slijedi svoj vlastiti put kao kombinaciju nacionalnog pitanja i islamističkih uvjerenja na stazi ostvarenja Palestinske države. Palestinsko pitanje jedno je od središnjih pitanja međunarodne sigurnosti zadnjih osam desetljeća. U novijoj povijesti i generator je novih izazova, prvenstveno islamizma. Povijest nas uči da vojnim putem nije moguće riješiti palestinsko-izraelski sukob. Riječ je o tvrdokornom sukobu za koje nije lako pronaći rješenje, a pitanje je da li je uopće i rješiv u maksimalističkim, dijametralno suprotnim ciljevima sukobljenih strana. Kompromisno političko rješenje jedino je moguće rješenje sukoba. Drugim riječima, stvaranje Palestinske države. Naravno ostaje pitanje u kojim granicama i što je prihvatljivo palestinskoj strani. To je faktor koji bi, s jedne strane, bitno utjecao na bliskoistočnu stabilnost i sigurnost, a time i međunarodnu sigurnost. No, kako je u srži sukoba terorizam, s druge strane, ostaje pitanje da li bi palestinska strana pristala na minimalističke okvire teritorijalne Palestinske države? Naučene lekcije ukazuju nam da protudržavni terorizam kada ostvari etapne ciljeve ostaje na shvaćanju da je terorizam efikasno sredstvo za ostvarenje ciljeva. Postoji li garancija da se neće nastaviti do ostvarenja konačnih maksimalističkih ciljeva? Ipak, empirijski uvidi koji ukazuju da Izrael ne može skršiti palestinski terorizam i ideju stvaranja nacionalne države, štete koje proizlaze iz oružanog nasilja, zasićenost ubijanjem obaju društava, shvaćanje Palestinaca da su maksimalističke granice željene države nemoguća misija, poštivanje međunarodnog prava i primjeren angažman diplomatskog pritiska međunarodne zajednice i svjetskih sila na sukobljene strane okvir je koji pruža mogućnost za političko rješenje sukoba, a to uključuje i stvaranje Palestinske države. To je prihvatljivo i Hamasu.

No, hoće li aktualni rat promijeniti dosadašnje procese? Može li Izrael ostvariti temeljni cilj: slomiti i eliminirati Hamas? Odgovor se nalazi u shvaćanju što je to Hamas? Izrael zbog nesrazmjera vojne moći i vojnih sposobnosti posjeduje mogućnosti skršiti postojeće vojno-političke potencijale Hamasa. Oprez pri tome nameće refleksija takvih ubilačkih sigurnosnih operacija. Uvjerljiva je tvrdnja ranijeg čelnika Tajne obavještajne službe (MI6) Alexa Youngera: „Ne možete ubiti sve teroriste bez stvaranja novih terorista“. No, Hamas je duboko, u srži i funkcionalno, ukorijenjen u socijalnu strukturu i uživa podršku palestinskog društva. Ako je i to Hamas, njegovo uništenje nemoguća je misija. Konačno, kompleksni palestinsko-izraelski sukob niz scenarija dugoročno čini izvjesnim. No, u predvidivom razdoblju budućnosti dva se ipak čine izglednijima. Destrukcija operativnih vojno-političkih kapaciteta Hamasa, izraelska okupacija Gaze i kraj postojeće forme Palestinske samouprave te latentna opcija regionalnog sukoba koji će uzrokovati trajniju destabilizaciju Izraela. Palestinsko-izraelski kompleks stoga će i dalje ostati ključna točka regionalne i međunarodne sigurnosti.

Uobičajena noć, 6. travnja 2007. godine. Lokacija, negdje u iračkoj provinciji Anbar. Sudionici, američki mornarički SEAL tim, uz podršku skupine iračkih izvidnika. Zadatak, noćni lov na visoku ćeliju Al-Qaede. Netko bi rekao 'standardna' slika. Međutim, ta noć će ostati zapamćena u svjetskim analima specijalnih postrojbi kao posebna. Pogotovo za višeg glavnog dočasnika Douglasa Mikea Daya. Nakon razvaljenih vrata, on prvi upada u prostoriju 4x4 metra, u kojoj su se nalazili teroristi, čekajući u zasjedi. Pucnjava je bila kratka i žestoka, a kad je prestala, jedini čovjek koji je stajao bio je Mike Day. Četvorica terorista bila su mrtva, ali ne prije nego što su upucali Mikea 27 puta.

Pregledao je ostatak kuće, izvukao na sigurno šestero žena i djece, a nakon toga je sam, teško ranjen, otišao do helikoptera. Preživio je višestruke rane po nogama, rukama i trbuhu. Za svoju hrabrost, odlikovan je Srebrnom zvijezdom, dok vež od prije ima dvije Brončane zvijezde, Mornarički križ, Purpurno srce i još nekoliko drugih odlikovanja.

Dok mnogi znaju priču o Boudicci, kraljici ratnici koja je vladala Britanijom prije gotovo 2000 godina, uloga Sjevernog Walesa u ovom dijelu povijesti često se zaboravlja. Masakr Druida na otoku Angleseyju pomogao je otvoriti put ratničkoj kraljici Boudicci da se suprotstavi Rimljanima i potraži svoju osvetu. Otok Mona (Ynys Mona), kako su Rimljani nazivali Anglesey, napadnut je od strane rimskog generala Gaiusa Suetoniusa Paulinusa, 60./61. godine, jer je postao središte otpora njihovoj vladavini, utočište Druida i baza za pobunjenike. Iz izvještaja rimskog povjesničara Tacita doznajemo kako su prije bitke Druidi stajali na plaži držeći baklje, 'u smrtno crnim haljinama i razbarušene kose', pa kaže: 'Na obali je stajala protivnička vojska sa svojim gustim nizom naoružanih ratnika, dok su između redova stajale žene, u crnoj odjeći poput Furija, raščupane kose, mašući zastavama. Svugdje uokolo, Druidi, podižući ruke prema nebu i sipajući strašne kletve, uplašili su naše vojnike zastrašujućim prizorom, tako da su, kao da su im udovi bili paralizirani, stajali nepomični, izloženi ranjavanju.'. Unatoč tom zastrašujućem dočeku, Rimljani su prešli tjesnac, razbili druidsku vojsku te počinili užasan masakar. Smatra se da je uz ostale pobijene, posječeno i preko 300 Druida.

Na slici Johna Harrisa Valde, iz 1915. godine, vidimo prikaz bitke.

Za ovo oružje se ne može reći ni da je samokres ni da je strojnica, a opet je oboje istovremeno. Radi se o poljskom PM-63 RAK. Kada ga je dizajnirao, davnih 1950.-tih godina, Piotr Wilniewczyc nije znao da će nas njegov naziv mučiti i danas.

Nakon uspješno završene operacije 'Dubrovnik', ustaški pukovnik Ante Moškov, 7. veljače 1944. godine izdaje zapovijed za novu operaciju, kodnog naziva 'Dubrovnik 2'. Cilj je zauzimanje Koprivnice, Ludbrega te uspostavljanje željezničke veze Zagreb - Koprivnica - Mađarska. Operacija je započela 8. veljače u pet sati ujutro. Snage NDH se sukobljavaju sa Zagorskim i Kalničkim partizanskim odredom, te partizanskim brigadama 'Braća Radić' i 'Matija Gubec'. Koprivnicu je 9. veljače zauzela djelatna bojna 5. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice, dok je Ludbreg

Jedni kažu da RAK znači karcinom, dok drugi kažu da je skraćenica od 'Rućna komando strojnica' (Reczny Automat Komandosow), no, nikada nije potvrđeno ni jedno. Koncept je prvi put predložen na Sveučilištu za tehnologiju u Varšavi, kao odgovor na zahtjev za lagzauzela 1. bojna 1. pješačke pukovnije PTS-a koja je tek formirana. Ustaški pukovnik Krunoslav Devčić, predvodeći svoju bojnu, pogiba u napadu. Operacija je uspješno završena 11. veljače 1944. godine. Partizani su izvijestili o gubicima od 22 mrtva, 21 ranjenog i 17 nestalih dok su tvrdili da je 88 mrtvih i 109 ranjenih neprijateljskih vojnika. Ustaški pukovnik Begić u svom izvješću navodi gubitke od 11 mrtvih i 22 ranjena, a partizanske gubitke od 350 poginulih i 600 ranjenih. Na fotografiji vidimo Antu Moškova, pukovnika Ustaške vojnice i zapovjednika PTS-a (Poglavnikovog tjelesnog sdruga). anim ručnim obrambenim oružjem za neborbeni sektor. Razvoj ovog oružja dovršen je u državnoj tvornici oružja 'Lucznik' u gradu Radomu 1963. godine, gdje počinje serijska proizvodnja, koja traje do 1977. godine. PM-63 RAK je prihvaćen u službu poljske vojske i policije 1965. godine. Smatra se da je proizvedeno oko 80 000 komada. Kina je proizvela svoju kopiju koju je nazvala 'Type 82' i masovno je izvozila po cijelom svijetu. Zanimljivo je da je ovo oružje i na službenom grbu Afganistanske oslobodilačke organizacije, uz srp i čekić.

Iako je grof Herbart X. Auersperg bio zapovjednik cjelokupne Vojne krajine (i Hrvatske i Slavonske), rijetko je kad boravio u njoj, pa ga je na terenu od 1661. godine često mijenjao grof Petar IV. Zrinski, koji je već od 1658. godine bio ogulinski, senjski i kapetan cijelog Primorja. Tijekom Erdeljskog rata (Šesti austro-osmanlijski rat), Zrinski je pobjeđivao Osmanlije po hrvatskim gorskim krajevima, a ističe se velika pobjeda pokraj Otočca, u kanjonu kod Jurjevih stijena, 16. listopada 1663. godine, kad je sa svojih 2.500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića (upravo onoga čovjeka pred kojim se u Ljubljanu povukao grof Auersperg) i njegovih 10.000 vojnika. U toj bitci je zarobljen Ali-paša Čengić i nekoliko stotina vojnika, dok mu je poginulo više od petine ljudstva. Hrvati su imali neznatne gubitke. Iste godine, Zrinski, kod Rakovice pokraj Slunja, ostvaruje još jednu pobjedu. Tu je s 300 hrvatskih ratnika razbio krupskog kapetana Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1.400 vojnika, a sam paša Badanjković pogiba u dvoboju sa grofom Zrinskim. Neki izvori govore da su u Rimu zvonila zvona na svim crkvama u čast hrvatskih vojnika i pobjede kod Jurjevih stijena, dok su u Grazu i Nürnbergu izrađivani bakrorezi i letci s likom Petra IV. Zrinskog i prikazima bitke.

Na slici vidimo bakrorez iz 1680. godine koji prikazuje bitku.