Štrajkovi u vrtićima mijenjaju tržište rada i socijalni dijalog

Štrajk odgajateljica pokazuje da su radnici i sindikati spremni na borbu za bolje uvjete rada, on je i najsnažniji udar na moć lokalnih čelnika

Relativno mali i do sada slabo poznati Sindikat obrazovanja, medija i kulture (SOMK) i njegova predsjednica Božica Žilić pokrenuli su iznimno važan proces na hrvatskom tržištu rada. Naime, taj je sindikat u protekla gotovo dva mjeseca pokrenuo čak tri dugotrajna štrajka u tri hrvatska grada radi sklapanja kolektivnih ugovora o visini plaća zaposlenih u dječjim vrtićima, što je djelatnost koju primarno pokriva navedeni sindikat. Dok su dva od tri paralelno vođena štrajka završena, u trenutku dok ovo pišemo onaj u Biogradu na Moru ulazi u svoj sedmi tjedan. Od dva štrajka koja su dovršena, jedan je završio u potpunosti, a drugi djelomično uspješno. Štrajk organiziran u dječjem vrtiću Tići koji djeluje na području grada Vrsara i općine Funtana u Istarskoj županiji završio je u potpunosti uspješno, jer je potpisan kolektivni ugovor kojim je izboren osnovni zahtjev radnika u štrajku, izjednačavanje plaća odgajatelja u dječjim vrtićima s plaćama u osnovnim školama, a koje su nedavno znatno rasle dogovorom sindikata i Vlade na nacionalnoj razini. Štrajk u Slunju završio je djelomično uspješno, jer je poslodavac pod pritiskom štrajka pristao povećati plaće odgajatelja u njihovu dječjem vrtiću na razini učitelja, ali je to napravio jednostranom odlukom poslodavca, a ne putem kolektivnog ugovora. Prema dostupnim informacijama i u Biogradu na Moru najveći izvor prijepora između predstavnika radnika i grada upravo je pitanje potpisivanja kolektivnog ugovora, čak više nego sam zahtjev za povećanjem plaća.

Hrabrost u malom kolektivu

Navedeni događaji važni su za tržište rada i socijalni dijalog na više razina. Prije svega, pokazuju novi trend u djelovanju hrvatskih sindikata. Hrvatski sindikati, pogotovo izvan javnih službi kojima je poslodavac Vlada, u pravilu su jako neskloni organizaciji štrajkova. Ako se izuzmu štrajkovi koje organiziraju javne službe i državni službenici, statistika štrajkova u Hrvatskoj jako je niska. Među sindikalnim čelnicima vlada duboko uvjerenje kako hrvatski radnici nisu skloni štrajkovima te da ih je na taj, temeljni tip sindikalnog djelovanja gotovo nemoguće nagovoriti. Primjer SOMK-a demantira navedena uvjerenja brojnih sindikalnih čelnika na više načina.

Ako je igdje teško organizirati štrajk to je u malim kolektivima, kao što su vrtići, gdje je nužno postići suglasnost gotovo svih radnika da bi se organizirao uspješan štrajk i gdje se pojedinačni radnik ne može skloniti iza mase. U malom kolektivu svaki pojedinac mora imati hrabrost i spremnost na štrajk da bi štrajk uspio. Štrajk u djelatnostima koje pružaju usluge djeci, starcima ili bolesnima teško je organizirati jer postoji veliki rizik od moralnog pritiska na štrajkače od korisnika, njihovih skrbnika i šire okoline. Postoji rizik da okolina proglasi radnike koji se bore za svoje materijalne interese sebičnima, bešćutnima i materijalistički orijentiranima, što su sve karakteristike koje se ne očekuju od osoba koje se zapošljavaju u djelatnostima koje skrbe za ovisne i nemoćne. Naravno, takva osuda javnosti bila bi duboko pogrešna, jer i radnici u tim sektorima moraju imati pravo na svoje partikularne interese te im mora pripadati pravo da se za njih bore svim sredstvima koja su dozvoljena i svima drugima. No, unatoč tim rizicima, SOMK se, potaknut zahtjevima svojih članova, upustio u organizaciju čak tri štrajka paralelno, i to uspješno. Poruka je to svim drugim sindikalnim liderima da preispitaju svoje procjene i stavove o štrajkačkim potencijalima hrvatskih radnika.

Stanje demokracije

Drugi trend koji se iz tri štrajka odgajateljica (uglavnom se radi o hrabrim ženama) može iščitati jest da su hrvatski radnici i sindikati došli u fazu kada su se spremni boriti za unapređenje plaća i uvjeta rada na višu razinu, koja im osigurava bolje životne uvjete i da su u tom procesu spremni na borbeno sindikalno djelovanje, a ne mlaki pristup koji ostavlja poslodavcu na volju hoće li im udovoljiti ili ne. Većina povijesti sindikalnih borbi u Hrvatskoj, pogotovo u privatnom sektoru, obilježen je akcijama iz očaja, u kojima su se radnici odlučivali na tvrđe oblike sindikalne borbe tek onda kada su činjenično izgubili bilo kakve izglede da zadrže određenu razinu kvalitete svojih radnih mjesta, u pogledu plaća, radnih uvjeta i sigurnosti radnog mjesta. Do unatrag nekoliko godina, sindikalna borbenost javljala se najčešće kada se, zbog lošeg poslovanja, de facto nije imalo za što boriti. Puno se rjeđe mogla vidjeti tamo gdje postoji prilika da se pregovara produktivno za unapređenje relativne pozicije radnika.

Na kraju, tri spomenuta štrajka govore nam nešto i o stanju demokracije na lokalnoj razini u Hrvatskoj. U dva od tri slučaja ključni problem koji je doveo do dugotrajnosti štrajka nije novac i sami zahtjevi radnika, nego činjenica da se pojavio sindikat na koji lokalni moćnici ne mogu raditi pritisak svojim lokalnim utjecajem te koji zahtijeva partnerski i ravnopravni odnos, formom kolektivnog pregovaranja i kolektivnog ugovora. To je vjerojatno najsnažniji udar na moć lokalnih čelnika u tim gradovima, koji su se prvi puta susreli s nezavisnim akterom koji im se spreman suprotstaviti te tako dovesti u pitanje njihov apsolutni autoritet na lokalnoj razini. Time su ovi štrajkovi važni na širem planu jačanja demokracije na lokalnoj razini u Hrvatskoj, a koje nema bez postojanja organiziranih aktera koji su autonomni od lokalnih političkih čelnika.