BITKA KOD GETTYSBURGA 1863.

Početkom rata medicinski odjel vojske SAD-a imao je glavnog kirurga, 30 kirurga i 84 pomoćna kirurga. Vojska Konfederacije je cijeli rat imala samo jednog glavnog kirurga

Početkom srpnja ove godine prošlo je točno 160 godina od velike bitke kod Gettysburga tijekom Američkog građanskog rata. Valoviti brežuljci oko mještanca u Pennsylvaniji malo su se promijenili tijekom stoljeća. Kad se u rano jutro nadvila magla nad povijesnim bojištem, ponovno su se kao oživjeli pojavili vojnici koji su se ovdje borili 1. - 3. srpnja 1863. godine. Na obroncima uzvisina i poljima oko tog gradića ponovno su se čule salve pušaka i grmljavina topova. Kao i svake godine, reenaktori obnavljaju tijek te najveće bitke između Sjevera i Juga. Oko 12 000 amatera dolazi u mali grad kako bi reprizirali Bitku kod Gettysburga. Ponovno zveckaju sablje i odjekuju naredbe, ali danas samo radi zabave i rekonstrukcije. Glumci amateri ponovno prikazuju bitku na povijesnom bojnom polju, uz igru sa prošlošću. Sa starim uniformama i puškama vraćaju u život povijesni sukob, sa ciljem da se vlastita povijest sačuva i učini opipljivijom.

Spektakl se shvaća vrlo ozbiljno. Na godišnjicu bitke sudionici spavaju i jedu u poljskim logorima, oblače stare uniforme te na sve načine oživljavaju način života tadašnjih vojnika, dok dame u krinolinama sa krvavim bijelim keceljama žure

između šatora i zgrada na obližnjim farmama koje su bile predviđene za bolnice, da bi pomogle ranjenicima. „Kada ste u uniformi i vučete svu opremu te jedete staru hranu, bolje shvaćate okolnosti koje su se tada događale", rekao je jedan sudionik rekonstrukcije Bitke u Gettysburgu. Naime, to je priča svakog Amerikanca, bez obzira na to je li imao pretke koji su se ovdje borili ili ne. Prijateljskog rukovanja i proslave između pripadnika Sjevera i Juga zadnje večeri nakon prikaza bitke sigurno nije bilo u Gettysburgu u srpnju 1863. godine. Danas je to Nacionalni vojni park Gettysburg udaljen samo nešto više od stotinjak kilometara vožnje od glavnog grada SAD-a.

Već neposredno nakon bitke, lokalno stanovništvo već tada je znalo da je to događaj koji će ući u povijest, te je ubrzo počelo izdvajati dijelove tog bojišta, da bi u studenome 1863. na tom mjestu bilo posvećeno prvo vojničko nacionalno groblje za 3 500 poginulih vojnika Unije, prvo takvo koje se nalazilo na jednom bojnom polju Američkog građanskog rata. Danas, 160 godina kasnije, 8000 hektara bojišta čini prekrasni Nacionalni park Gettysburg. Rane Američkog građanskog rata su zacijelile tek generacijama kasnije, da bi se, na žalost. zadnjeg desetljeća ponovo počele otvarati.

Ovdje ne namjeravamo detaljno opisivati bitku, o čemu će opširno pisati u mojoj knjizi koja će izaći do kraja ove godine. Činjenica da to nije bila ni posljednja ni odlučujuća bitka u ratu ne umanjuje njezino značenje i spomen na nju. Broj mrtvih i ranjenih na obje strane i gotova bespomoćnost medicinskog osoblja da ublaži strašne posljedice kod preživjelih privremeno je zasjenila činjenicu da je ona slomila napadačku kičmu vojske Sjeverne Virginije pod generalom Robertom E. Leejem. Mi ćemo se pozabaviti s malo spominjanim herojima koji su pokušavali spašavati živote neposredno iza glavnih linija, ali i ukratko opisati razvitak situacije neposrednü prije spomenutog sukoba. Nakon pobjede u Bitci kod Chancellorsvillea u svibnju 1863., general Robert E. Lee odlučio je povesti vojsku Sjeverne Virginije sa ukupno 75 000 ljudi sjeverno od linije Mason-Dixon i napasti Pennsylvaniju, u želji da borbe prebaci na neprijateljski teritorij i ugrozi Washington. General-bojnik George Meade, koji je upravo preuzeo zapovjedništvo nad vojskom Potomac od 90 000 ljudi, dobio je naredbu da svoje snage postavi između Leeja i glavnog grada Sjedinjenih Država. Do kraja lipnja obje su vojske bile unutar 30 milja od važnog cestovnog čvorišta kod gradića Gettysburga u Pennsylvaniji. Dana 1. srpnja, divizija general-bojnika Henryja Hetha približila se Gettysburgu i tamo se sukobila s najisturenijim elementom federalnih snaga, dijelom konjaničke divizije generala Johna Buforda. Kako su se dnevne borbe odvijale sjeverno i zapadno od Gettysburga, pojačanja su sustavno stizala za obje strane. General Lee stigao je na vrijeme da pred kraj prvog dana vidi svoje pobjedničke trupe kako zauzimaju gradić i tjeraju trupe Unije ispred sebe. Dnevne borbe završile su formiranjem položaja Unije na Cemetery Hillu, groblju južno od grada. Glavni zapovjednik snaga Unije, general Meade, stigao je na bojište tek kasnije tijekom noći. Pojačanja su i dalje pristizala tako da su do poslijepodneva 2. srpnja obje vojske skoro bile u punom sastavu.

Položaj Unije nalikovao je golemoj udici koja se protezala s lijeva na desno od brdašca Little Round Topa, duž središnje uzvisine Cemetery Ridgea, preko brdašaca na drugoj strani udice Cemetery Hilla i

Culp's Hilla, a snage Konfederacije bile su omotane oko njih. Slabiji je opsjedao i napadao jačega i brojnijeg. Borbe drugog dana nisu počele kako je predviđeno od strane snaga vođe snaga Konfederacije, sinhronizirano prijepodne, već se krenulo sa općim napadima na snage Unije tek kasno poslijepodne. Oni su se protezali u stupnjevitim napadima, sa lijeve strane snaga Unije, od Little Round Topa do pšeničnih polja i voćnjaka breskvi prema središtu. Kako su ove borbe jenjavale, počeo je napad Konfederacije na desnoj strani savezničkih linija sa žestokim borbama na Cemetery Hillu i Culp's Hillu. Usprkos tome što je Konfederacija ostvarile neke uspjehe na Culp's Hillu, polozaji Sjevernjaka s desne strane su se održali. Dana 3. srpnja i Meade i Lee planirali su napade kod Culp's Hilla, no Južnjaci su prvi krenuli. Borbe su trajale satima da bi snage Unije uspjele zaustaviti napad Južnjaka koji su oko 11 sati bili prisiljeni vratiti se na početne položaje. U 13 sati Lee je započeo napad na sjevernjački centar s 90-minutnom kanonadom 130 topova, da bi oko 15 sati počeo opći pješački napad sa tri divizije i 15.000 ljudi, koji je kasnije postao slavan pod imenom vođe od jedne od divizija - “Pickett's Charge“. Napad je išao preko otvorenog polja dugog više od kilometar i pol. Za manje od sat vremena pod sjevernjačkom kanonadom napad je propao i preživjeli Južnjaci morali su se povući na svoje polazne točke na Seminary Ridgeu. Tu je Lee formirao obrambenu liniju očekujući Meadov kontranapad 4. srpnja, koji nikada nije uslijedio. U noći 4. srpnja Lee se sa nepreglednom kolonom kola sa ratnim plijenom, zarobljenicima, koje je Meade odbio razmjeniti, i ranjenicima, počeo povlačiti, trpeći stalne napade savezničkog konjaništva, da bi na kraju prešao Potomac, i do sredine srpnja se uspio vratiti u Virginiju, koja je zatim postala jedna velika bolnica. Trodnevna bitka kod Gettysburga završila je s više od 51 000 žrtava.

Prije bitke kod Gettysburga Južnjaci su rekvirirali sve obližnje farme te ih pretvorili u poljske bolnice, a terenske postaje su kirurzi postavlili na rub budućeg bojnog polja. U opisu funkcioniranja jedne takve stanice u Gettysburgu, skupina vojnika borila se samo 100 metara od nje, dok je crvena bolnička zastava označavala mjesto previjališta. Rane koje su krvarile bile su odmah provizorno previjane, a ranjenici koji su mogli hodati upućivani su do kola hitne pomoći. Podvezice su stavljane samo za privremenu upotrebu, a zavoji pod pritiskom upotrebljavani su kako bi se zaustavilo krvarenje do "brze" operacije u poljskoj bolnici. Vojnici sa ranama u području trbuha sa izbačenim crijevima ili ranama na prsima dobili su kloroform ili eter za olakšanje boli, te su odneseni na mirno mjesto previjališta. Za njih više nije bilo pomoći. Sanitetlije su ranjenima davali pilule opijuma i vodu, pritiskali rane koje su krvarile i pomagali kirurzima da ih previju. Druga razina skrbi za ranjenike bila je poljska bolnica. Za kirurge nije bilo odmora. Oni su danju do početka razvoja bitke, dok još nije bilo operacija, mijenjali zavoje, spriječavali groznicu te odabirali i pripremali ranjene vojnike za vožnju vlakom do velikih općih bolnica gdje se davala treća razina njege. Padom mraka odmah bi se javili u kuću pretvorenu u poljsku bolnicu, gdje su cijelu noć radili na tamošnjim ranjenicima uz svjetlost svijeća. Dugi noževi za amputaciju i pile za kosti stavljane su u krvavu vodu između operacija. U ovoj bolnici noževi su se toliko koristili da su se morali oštriti! Kod prostrijelnih rana, gdje je bila razbijena kost, amputacija je bila potrebna odmah. Prozori na kući bili su otvoreni kako bi se raspršio miris kloroforma, a kirurg je bacao amputirane udove kroz prozor. Do jutra amputirani udovi bili su naslagani u dvorištu kuće, a ranjenici koji su čekali operaciju bili bi svjedoci muka svojih suboraca, ležeći u dvorištu i čekajući svoj red. Po danu su se operacije izvodile na otvorenom, na balama sijena, jer je dnevno svjetlo za operacije bilo bolje od svijeća.

Za ublažavanje boli, kada je kloroforma ponestalo, upotrebljavao se eter, drugi anestetik dostupan u to vrijeme. On je bio je vrlo zapaljiv i stoga se nije mogao koristiti u zatvorenim prostorima, gdje je otvoreni plamen svijeća pružao osvjetljenje kirurzima. U nekim poljskim bolnicama nakon Bitke u Gettysburgu su kao medicinski bolničari povremeno radili i uvjetno pušteni zarobljenici

Posebni problem su predstavljale rane napravljene Minié metcima. Prije njegovog uvođenja vojske su bile u potpunosti ili većim dijelom opremljene puškama bez užljebljenih cijevi. Prilikom ispaljivanja metka, kojeg je prije pojave Minié metka činila puščane kugla manja od cijevi, dio eksplozivnih plinova bi je zaobilazio i ostavio cijev nestabiliziranu prema meti. Tako je na metak djelovao samo dio energije

eksplozije. Da bi takve puške imale bilo kakav učinak na neprijatelja, njihova je vatra morala biti masovna i strijelci su morali pucati u zbijenom rasporedu. Bilo je pušaka sa užljebljenom cijevi i prije pojave Minié metka. Kod njih su kugle imale isti kalibar kao i cijev. Kod pušaka sa

žljebovima u cijevima eksplozivni plinovi nisu izlazili pored metka i efektivitet je bio veći nego kod pušaka bez žljebova.

No pojava Minié metka dramatično je promijenila sliku rata. Ovaj metak je karakterizirao dugoljasti oblik i šuplja baza koja bi se pri ispaljivanju kroz užljebljenu cijev širila. Brzina, domet i probojna moć bili su višestruko povećani. Do tada je kugla, koja se nije deformirala pri ispucavanju, prodirala u tijelo obično u ravnoj liniji. Ako nije pogodila kost, metak bi ostavljao kanal veličine olovke i ranjenik, osim ako nije bio pogođen u glavu ili srce, imao je dobre izglede da uz brzu operaciju budu spašen. Kod pogodka Minié metkom rane su bile strašne. Projektil je velikom brzinom prodirao u tijelo i razvio razorno djelovanje oko njegovog kanala. Velika brzina onemogućavala je tkivu oko streljiva da neoštećeno "izbjegne" udarni val koji putuje kroz okolno tkivo, uništavajući stanice oko metka. S time je zona razaranja postala velika, organi bili oštećeni, krvne žile popucale, a mnoge žrtve bi iskrvarile prije nego što su stigle do bolnice.

Mnogi bolesni ili ranjeni vojnici Unije u Gettysburgu prevezeni su u opću bolnicu Camp Letterman organiziranu vec 8. srpnja sa stotinama bolničkih šatora, kuhaonicama, malim bolničkim skloništima za ranjene časnike, mrtvačnicu, groblje, šator za balzamiranje, šatore za sanitarnu komisiju i pristup željezničkim tračnicama za bolničke vlakove koji su prevozile vojnike koji su se oporavljali u Lettermanu do velikih općih bolnica u Washingtonu, Philadelphiji i Baltimoreu. Šatori bolničkog kompleksa podignuti su istočno od Gettysburga, a kirurzi, medicinske sestre i članovi američke sanitarne komisije pružali su skrb vojnicima obje strane, procjenjujući i liječeći sve ranjenike koji su bili prevezeni s raznih mjesta Bitke kod Gettysburga. Njihov svijet unutar šatora vrtio se oko svakodnevnih jutarnjih obilazaka kirurga, u pratnji pomoćnika koji je primao liječničke naredbe i vojnika koji je bio medicinski bolničar, ali bez ikakve obuke. Kirurzi su znali primijetiti da je tabela koja je visjela u podnožju svakog drvenog sklopivog krevetića bila gotovo prazna, osim imena i čina pacijenta, te da nije bila ispunjena rubrika za satniju, pukovniju, bolest ili ozljedu te datum prijema. Ozbiljan nedostatak liječnika ostavio je medicinske sestre i pomoćnike bez nadzora, tako da se nemarnost već radi prevelikog obima posla znala proširiti, pa su se na ranama pojavljivali crvi, a zavoji su bili prljavi. No za sve te pojave bio je kriv neprestani priljev ranjenika kojima ni cijeli gradovi novih bolnica, uza sve napore nisu mogli pružiti potrebnu njegu. Dužnosti medicinskih sestara i pomoćnika bile su mijenjanje zavoja, hranjenje vojnika koji se nisu mogli sami hraniti, pomoć pri odlasku na zahod, uključujući korištenje noćnih posuda i pisoara, te kupanje kad je to bilo moguće, no usprkos svih napora cijeli sustav je konstantno radio na granici svojih mogucnosti. Usprkos svim nedostatcima, Camp Letterman je bio veliki napredak u zbrinjavanju ogromne količine ranjenika. Nakon bitke Leejeva vojska Sje

verne Virginije evakuirala je s preko tisuću bolničkih kola, koja su se lošim cestama u koloni protezala preko trideset kilometara, između 8 000 do 12 000 ranjenika sposobnih za transport. Za vrijeme povlačenja samo u jednom napadu na njih od strane savezničkog konjaništva bilo je zarobljeno 164 kola sa oko šestotinjak zarobljenika, od kojih su polovica bili ranjenici. Ostali, njih oko 6 800 koji nisu bili sposobni za transport sa odabranim kirurzima prepušteni su u terenskim bolnicama snagama Unije, koja se kasnije, pretežno u Campu Letterman brinula za njih. Usporedba sa postupkom prema zatečenim ranjenicima 80

godina kasnije u Zagrebu je suvišna. Ratna medicina u tom razdoblju nije bila razvijena da bi mogla pratiti užasne žrtve koje su se događale na bojištu. Broj umrlih poslije ranjavanja iznosio je više od broja direktno poginulih u borbi.

U sjevernim i južnim državama postojalo je između 1840. i 1860. godine pedesetak medicinskih škola koje su obučavale većinu kirurga koji su početkom neprijateljstava za obje strane služili u ratu. Školovanje na sveučilištima obuhvaćalo je četiri semestra tijekom dvije godine i obuhvaćalo je kompletnu medicinsku obuku uključivši teoriju i praksu medicine, anatomiju, farmaciju, kemiju, kirurgiju, te bolesti žena i djece. Tako su svi liječnici, pogotovo oni koji su služili u vojsci bez obzira na svoju specijalnost tijekom rata postali kirurzi. Početkom rata medicinski odjel vojske Sjedinjenih Država sastojao se od glavnog kirurga s činom pukovnika, 30 kirurga s činom bojnika i 84 pomoćna kirurga, s činom prvih pet godina prvog poručnika, a nakon toga, do unapređenja u kirurga sa činom satnika. Ti su časnici činili dio Glavnog stožera vojske i nisu bili trajno pridruženi ni jednoj postrojbi već su podvrgnuti dužnosti kad god i gdje god su bile potrebne njihove usluge. Nakon Lincolnovog poziva i podizanja 75 000 dobrovoljaca, svaka država Unije je u pukovniji vlastite milicije imala kirurga i pomoćnog kirurga koje je ujedno ovlastila dotična država. Ti su časnici bili navedeni na popisima i bili su stalno pridruženi svojoj pukovniji te nisu bili otpuštani. Do 1865. imenovano je 547 kirurga i pomoćnih kirurga dobrovoljaca, dok je u pukovnijama redovne vojske Unije bilo 2 109 kirurga i 3 882 pukovnijskih pomoćnih kirurga. Vojska Unije također je zapošljavala 85 vršitelja dužnosti kirurga i 532 vršitelja dužnosti pomoćnika kirurga, koji su služili kao "kirurzi po ugovoru" u općim bolnicama. Već u travnju 1862. donesen je zakon kojim je predsjednik države Lincoln imenovao glavnog kirurga medicinskog odjela u vojsci Unije u činu brigadnog generala. Vojska Konfederacije je od od početka do završetka rata imala samo jednog kompetentnog glavnog kirurga, Samuela Prestona Moorea, koji je prije rata bio član medicinskog odjela vojske Sjedinjenih Država, pa je prelaskom u konfederalne re

dove na isti način ustrojio medicinski odjel vojske Konfederacije. Broj medicinskih časnika u vojsci Konfederacije procijenjen je na 834 kirurga i 1 668 pomoćnih kirurga, te 73 medicinska časnika u konfederacijskoj mornarici. Medicinsko obrazovanje kirurga Američkog građanskog rata bilo je ozbiljno ograničeno konceptom da je postoperativna bolest uzrokovana lošim zrakom i česticama koje su u njemu. Time je njihovo postoperativno djelovanje bilo ograničeno jer nije bilo učinkovite intervencije u zrak koji je postavljen kao etiologija bolesti. Nakon što je bolest zahvatila njihove pacijente, liječnici su nastojali ispraviti pogrešnu ravnotežu i distribuciju četiriju tekućine za koje se vjerovalo da se pojavljuju u bolestima. To su bile žuta žuč, crna žuč, krv i limfa (tekućina mliječne boje), za koje se smatralo da djeluju u ravnoteži u tijelima zdravih ljudi. Cilj je bio postizanje ponovne njihove ravnoteže kod bolesnih ljudi, što je logično slijedilo iz ove drevne teorije. Nevjerojatno je da je ova teorija bolesti bila neupitna više od 2 000 godina, održavši se sve do kasnog 19. stoljeća.

Kirurzi su također davali stimulanse, sedative, tonike i sve ono što su nazivali alternativama. Za posljednju skupinu se vjerovalo da mijenja tijek bolesti bez gubitka tekućine iz tijela, a primjeri su živa, jod i arsen.

Anestezija se vrlo rijetko koristila, tako da su eter i kloroform, koji su uspavljivali ranjenike, bili isporučivani vojnim kirurzima u velikim količinama. No i ovih anestetika je nakon Gettysburga ponestalo kada je u tri uzastopna dana stradalo više od 50 000 ljudi. Zapravo, pogotovo kod Južnjaka, nedostajalo je svega, uključujući vodu i hranu. No već nakon samog početka rata, kada se uvidjelo da će on biti krvav, izravno se poboljšala skrb o vojnicima.

Do tada su postojale samo male pukovnijske bolnice i u njima su kirurg i pomoćni kirurg pukovnije uz pomoćno osoblje njegovali ranjenike i bolesnike samo iz vlastite pukovnije. Ubrzo su se te male bolnice napunile te nije bilo smještaja ni za vojnike iz iste pukovnije. Kako su obje zaraćene strane uvidjele pogubnost takvog načina skrbi ubrzo su ukinule pukovnijske bolnice, zamijenivši ih sustavom brigadnih i divizijskih, te bolnica čitavih zborova, uključujući opće bolnice daleko od ratišta. Trijaža je dala prioritet skrbi za teško ranjene muškarce kojima je potrebna hitna pomoć (kontrola krvarenja i operacija) u terenskim stanicama na rubu bojišta, u odnosu na one, za koje se odlučilo da su previše kritični da bi ih se spašavalo. Oni čije su se ozljede mogle riješiti kasnije bili su prebacivani u poljske bolnice daleko od bitke. Te inovacije pokrenule su brzo uklanjanje ranjenih vojnika s bojnog polja, a zapovjedništvo nad ambulantnim vozilima od strane intendanta zamijenjeno je zapovjedništvom medicinskog odjela. Poseban problem za Južnjake predstavljalo je napredovanje federalne vojske prema jugu, ali to je riješio kirurg Samuel Stout, medicinski direktor bolnica Konfederacijske vojske Tennesseeja, organiziravši mobilne vojne bolnice koje su omogućile sigurno premještanje bolesnih i ranjenih ljudi kada su se bitke njima približavale.

U ratu izmedu Sjevera i Juga 1861.1865. poginulo je oko 700.000 vo

jnika, više nego u svim ratovima zajedno koje su vodile Sjedinjene Države prije i poslije tog sukoba. Još tragičnije je da je više od njih 400 000 umrlo od bolesti, a ne direktno uslijed protivničke vatre. Razlozi za to su višestruki, ali najvažniji su da su higijena i sanitarni uvjeti na terenu bili primitivni te da su vojni ciljevi često nadjačavali medicinske. Vojske koje su se borile u ratu, pogotovo na strani Konfederacijeuglavnom su bile sastavljene od muškaraca koji su odrasli u relativnoj izolaciji na farmama. Budući da nisu iskusili uobičajene bolesti iz djetinjstva, novi vojnici postali su im žrtve kao odrasli. General Robert E. Lee je svojoj ženi već u kolovozu 1861. napisao: “Vojnici su posvuda bolesni. Ospice su raširene u cijeloj vojsci... do 1. rujna borbenu spremnost još uvijek ometaju zaražene trupe. Oni koji su na listi bolovanja mogli bi formirati jos jednu vojsku”.

Što se tiče uvjeta na terenu i vojnih briga, nehigijenski uvjeti bili su uobičajeni tijekom rata. Često se govorilo o međuigri muha, prstiju, izmeta i hrane. Jedan od kirurga Konfederacije opisao je jedan potok

u blizini vojničkog logora: ..... “ispunjen prljavštinom i izmetom dvadeset tisuća ljudi, smrad je bio odvratan, i ako ga je išta nadmašilo bio je to samo njegov odvratan izgled prljave, gotovo ustajale vode koja se sporo kreće između panjeva i korijenja oborenih debala drveća i debelih grana trske, s bezbrojnim dugorepim, velikim bijelim crvima, natečeni grašak i izmet u fermentaciji te komadići kruha i mesa.” Na protivničkoj strani nije bilo ništa bolje što ilustrira izvještaj kirurga američke federalne vojske o kršenju sanitarnih uvjeta u vojničkim logorima: “Vojnici su neoprani, odjeća im je prljava, tijela puna štetočina, a gomile smeća leže svuda okolo. Posebno je potreban nadzor nad zahodima. Njihov rov je preplitak a svakodnevno pokrivanje zemljom potpuno je zanemareno. Veliki broj vojnika neće niti koristiti zahode, već umjesto toga koriste prvi grm ili ogradu."

Razlog loših sanitarnih uvjeta bio je nedostatak discipline pošto su kirurzi i medicinsko osoblje i kod zastoja u borbi bili preopterećeni medicinskim poslom, te je higijenska kontrola bila potpuno zanemarena.

Pozornost na šokantnu rasprostranjenost loših sanitarnih uvjeta jedan je od razloga zašto je ustanovljena Sanitarna komisija Sjedinjenih Država, USSC — nevladina agencija, formirana i odobrena od strane predsjednika Lincolna početkom rata. Primjer spominjanja uvjeta u kampovima u Kairu, Illinois, u istom izvješću USSC-a rječito o tome govori: “Konji i mazge uvijek se drže preblizu kampova, a svakodnevno uklanjanje njihove balege mit je o kojem sanjaju samo autori vojnih propisa i inspektori Sanitetske komisije.”

Nije bilo neuobičajeno da vojsku od 50 000 ljudi prati 15 000 konja i mazgi. Može se samo zamisliti koliko izmeta, uz svu ostalu ljudsku nečistoću je to iznosilo. Osim toga nepranje ruku od strane vojske i kirurga bilo je prepoznato kao posebno kritična aktivnost u prevenciji i kontroli zaraznih bolesti. Kad je postalo očito da rat neće završiti za nekoliko mjeseci, obje su vojske pretvorile civilne objekte, privatne kuće, crkve, i tvornice u privremene ili stalne bolnice. Proširili su broj kreveta postavljanjem spojnih šatora uz takve objekte, ali u trenutku kad su ustanovili da je nošenje bolesnih i ranjenih vojnika po zavojitim stepenicama problem, te da operacijske sale, ljekarna, služba za hranu, zahodi nisu učinkovito izgrađeni, obje su strane počele podizati velike opće bolnice. Obično su bile dizajnirane kao paviljonski objekti s bolesničkim krevetima u središtu i prostorijama za pomoćne službe na vanjskim zidovima. Visina stropa im se protezala preko dvije etaže. U visini drugog kata nalazili su se veliki prozori koji su se mogli širom otvoriti, dopuštajući potpunu ventilaciju zgrade (medicinsko uvjerenje tog vremena smatralo je da štetne pare koje izlaze iz zemlje ili iz močvara uzrokuju bolest). Vojska Unije upravljala je sa 16 medicinskih odjela, a prva dva, po kapacitetu kreveta bila su u Washingtonu DC i Pennsylvaniji. Samo je u Philadelphiji bilo postavljeno više od 14 000 kreveta. Dvije najveće opće bolnice, Satterlee i Mower, obje u Philadelphiji, imale su 4 000 odnosno 3 000 kreveta. Jedna od najvećih općih bolnica Konfederacije nalazila se u Lynchburgu, podalje od bojišta, stotinjak kilometara zapadno od Richmonda u Virginiji. Razvojem rata počelo je korištenje željeznice ne samo za ratne operacije, već i preuzimanje ranjenika, upotreba kolnih zaprega hitne pomoći, te inovacija preuređenih zgrada. Sve to je poboljšalo skrb za pacijente. Do početka rata u Lynchburgu uopće nije bilo bolnice. Njihovim građenjem svi veći bolnički gradovi poput Lynchburga morali su imati središnju mrtvačku kuću gdje su se leševi slali i pripremali za pokop. Ako si je obitelj mogla priuštiti prijevoz leša, bili su prevoženi kući. Inače su vojnici koji nisu bili lokalni starosjedioci pokapani na groblju Konfederacije. U Lynchburgu je također bila predviđena zgrada za izolaciju oboljelih od ospica, tifusa i malih boginja. No kakvo je stanje bilo u njoj ilustrira izjava jednog kirurga koji je ulazeći u nju kasnije napisao da su rane od velikih boginja bile toliko smrdljive, da je povraćao kad je ušao u tu zgradu. Ubrzo je otkriveno da posipanje suhog pijeska po podu uklanja neugodan miris, pa je taj detalj poboljšao udobnost preživjelih pacijenata.

Krajem rata u vojsci Konfederacije radi angažiranja svih muškaraca na bojištu sve više poslova preuzimale su žene. Skrb u bolnicama za kirurgiju, izolaciju od boginja i pružanje intenzivne njege davao je novoformirani ženski zbor. Žene su debitirale u profesiji medicinskih sestara svojim angažmanom, voljom i empatijom u njihovoj idealnoj ulozi, ali za njihovu potpunu afirmaciju kao liječnica bilo je još povijesno prerano. Međutim, najveća bolnica uopće bila je južnjačka bolnica Chimborazo u Richmondu, sa 7 000 kreveta, koja je djelovala između 1862. i 1865. godine. U njoj se liječilo više od 76 000 ranjenih vojnika Konfederacije od kojih je umrlo između 6 500 i 8 000. To je bila jedna od najnižih kvota smrtnosti u vojnim bolnicama. Kako su stigle vijesti o povlačenju Roberta E. Leeja iz opsade Petersburga 2. travnja 1865. i neposredno Richmonda,

pacijenti su se počeli povlačiti sa vojskom ili su bili evakuirani. Bolnica je predana Uniji sljedeći dan. Nepokretni ranjenici Konfederacije su ostali u njoj, i u trenutku kad je Unija počela dovoditi u bolnicu svoje ranjenike, a vojnici Unije i Konfederacije bili su smješteni u odvojenim odjelima. Do početka ljeta 1865. bolnica je ispražnjena, a u njezine zgrade su smješteni oslobođeni robovi.

Uz opće bolnice postojale su i specijalne bolnice u obje vojske. U njima se pokušalo pomoći ranjenicima kojima su bili amputirani udovi u izradi umjetnih udova od drva, te se brinuti o njima da nađu svoje mjesto u društvu. Ozljede čeljusti, lica i očiju liječene su u specijalnim bolnicama Federacije Desmarres u Washingtonu DC, izgrađene 1863. i sličnoj koju je izgradila vojska Konfederacije u Ateni, Georgia 1864. godine. Uglavnom svaki pacijent koji je bio liječen i mogao se premjestiti, poslan je iz poljske bolnice u opću bolnicu.

Svaka je strana na kraju imala mnogo ovih općih bolnica. Njihova je svrha bila dugotrajna skrb za ranjene i bolesne vojnike s očekivanim dugim vremenom oporavka - tjednima ili mjesecima, ili u nekim slučajevima čak i godinama. Poželjni ishod bio je povratak rehabilitiranog vojnika u njegovu pukovniju. Međutim, u slučajevima onesposobljavanja amputacije i rana, bolnica je pokušala dovesti vojnika do razine oporavka koja mu je omogućila da bude otpušten iz vojske i poslan kući.

Neki ranjeni vojnici, iako previše onesposobljeni za terensku dužnost, ipak su mogli obavljati stražarsku dužnost ili činovničke zadatke. Ti su ljudi raspoređeni u Invalidski zbor. Na Sjeveru je ovaj zbor organiziran u travnju 1863. i reorganiziran u ožujku 1864. kao veteranska pričuvna postrojba. U konačnici je u ovom zboru služilo oko 60 000 vojnika. Konfederacijski invalidski zbor organiziran je u veljači 1864. i bio je puno manji od svog pandana Unije. Ukupno je brojao samo oko 6 200 ljudi. Dok su neki pripadnici Konfederacije obavljali lakšu dužnost, drugi koji su bili potpuni invalidi, imenovanje u zbor im je osiguravalo invalidninu. Američki Kongres donio je zakon 16. srpnja 1862. kojim se amputircima iz Unije isplaćuje 50 dolara za umjetnu ruku i 75 dolara za umjetnu nogu.

Poslijeratni zakoni predviđali su besplatan prijevoz do opreme i zamjenskih udova svakih pet godina. Mjesečne savezne mirovine bile su dostupne za sve otpuštene ranjene veterane, bez obzira jesu li doživjeli amputaciju ili ne, ovisno o činu primatelja, prirodi rane i količini invaliditeta.

Prava razlika za invalide Konfederacije došla je do izražaja njezinim slomom. Veterani Konfederacije bili su isključeni iz odredbi namijenjenih lojalnim pripadnicima Unije. Oni su znali primati skromnu pomoć iz programa koju su u okviru malih mogućnosti uspjele osigurati neke bivše države Konfedracije. To se odnosi na Sjevernu i Južnu Carolinu, Mississippi, Virginiu i Arkansas. Na jednoj strani su bili invalidi koji su uživali respekt i poštovanje društva jer su se žrtvovali za državu, a na drugoj strani „izdajnici“koji su pored gubitka jednog dijela tijela, u pravilu izgubili egzistenciju, i od pobjednika dobili samo prijezir. No to je u stvarnosti sudbina poraženih, i to samo ako su imali tu „sreću“da je pobjednik odustao od osvete koja bi završavala njihovom smrću. Većina vojnika koja se vratila iz rata doživjela je veće ili manje razdoblje prilagodbe civilnom životu. Ranjenici su imali i dodatne brige. Znali su osjećati bol na mjestu rane, uključujući "fantomsku bol" koja zahvaća živce povezane s amputiranim udom, čak i kada je rana dobro zacijelila. Neke rane im nikada nisu u potpunosti zacijelile, izlučujući gnoj godinama ili povremeno ispuštajući fragmente kostiju. Ranjeni veteran lako je mogao postati ukočen, mlohav, imati ograničenu sposobnost korištenja ruke ili noge ili biti onesposobljen i ovisan o drugima. Branitelji bez brižnih obitelji koje su mogle zadovoljiti njihove potrebe često su završavali u nekom od brojnih domova za vojne invalide.

Ranjeni vojnici patili su i od psiholoških problema, pogotovi pripadnici bivše Konfedracije, kao što je posttraumatski stresni poremećaj (u to vrijeme zvan nostalgija ili čežnja za domom). Nepoznati broj razvio je ovisnost o opijatima (morfij, laudanum i drugi pripravci) koji su im davani za ublažavanje bolova. Suvremene studije su pokazale da je zapravo više žena postalo ovisno o opijatima koje su ih uzimale za ono što se nazivalo ženskim tegobama, a ustvari je bio status udovice sa malom djecom bez mogućnosti egzistencije. Neki ranjeni veterani koji su imali tu sreću da prežive ranjavanje borili su se s predodžbama o vlastitoj smanjenoj sposobnosti kao hranitelja, jer nisu bili u stanju brinuti se za svoje obitelji. Neki noviji povjesničari naglasili su ta stanja, pogotovo jer su ih pratile poslijeratne negativne reakcije civila. Ratne zasluge su i tada brzo padale u zaborav. Ishod rata 1861.-1865. za ranjene veterane bio je različit kao i njihove rane. Neki su umrli ubrzo nakon povratka kući, drugi su patili go

dinama, ali većina je snagom volje uspjela prebroditi sve teškoće, s tim da je taj broj ovisio i o tome da li se radilo o pobjedniku ili pobijeđenom.

LITERATURA

Alfred Jay Bollet: Civil War Medicine: Challenges and Triumphs Verlag: Galen Pr Ltd, 2002

ISBN 10: 1883620082ISBN 13: 9781883620080

Esej Essential Civil War Curriculum - Bonnie Brice Dorwart : Civil War Hospitals; December 2012 Gregory A. Coco: A Vast Sea of Misery; A History and Guide to the Union and Confederate Field Hospitals at Gettysburg, July 1 to 20.November 1863 Hardcover – 01.December 1988

Peter W Houck: A Prototype of a Confederate Hospital Center in Lynchburg, Virginia Hardcover – 01.January 1986

Mary Ashton Rice Livermore: 1820-1905: My Story of the War: A Woman's Narrative of Four Years Personal Experience as Nurse in the Union Army, and in Relief Work at

Home, in Hospitals, Camps, and at the Front, During the War of the Rebellion

Arkose Press, Hardcover 16. October 2015

Esej Essential Civil War Curriculum - Patricia L. Richard Metropolitan State University of Denver: United States Sanitary Commission | June 2015