Nataša Knežević Bolesnom sinu darovala je bubreg i spasila mu život

Puljanki Nataši Knežević (48) prije osam godina život se potpuno preokrenuo; svakodnevne obveze jedne obitelji, sva veselja i sve teškoće te uživanje u odrastanju trojice sinova dobili su sasvim novi smisao kada se najmlađi sin razbolio. Nešto što je počelo kao glavobolja, pa liječenje upale uha, pretvorilo se u borbu za život djeteta kojemu liječnici dugo nisu znali odrediti pravu dijagnozu, što je bolesti dalo maha.

Pred kolapsom

- Ne želim nikomu da doživi to što sam doživjela ja, a opet, znam da ima roditelja i djece i s puno tragičnijim pričama. Trenutak kada vam inače zdravo, nasmijano, veselo dijete koje voli školu, koje je odlikaš, sportaš, glazbenik, kojeg ste kod kuće mogli zadržati samo da nešto pojede, odjednom počne kopniti pred očima, kada ga tri puta spašavate od smrti, ne želim nikomu. Mojem se djetetu to dogodilo u osmom razredu nakon cjepiva. Počela ga je boljeti glava, pa uho, pa smo to liječili, operirali, no i dalje nije bilo dobro. Bili smo i u KBC-u Zagreb; on je stalno imao povišenu temperaturu i povišena antitijela, promjena nije bilo, pa je pušten kući. Prema nalazima, rekli su da će biti sve u redu, no dijete je svaki dan sve više patilo, bilo je sve manje pokretno. U jednom trenutku više ni do WC-a nije mogao bez štaka. Jednom nam je spomenuta autoimuna bolest Wegenerova granulomatoza, no rečeno nam je da od toga obolijevaju osobe starije od 40 godina, a ne dijete od 14 godina. No, na kraju, kada smo ga iscrpljenog i pred kolapsom doveli u KBC Rijeka, potvrđeno je da se radi upravo o toj autoimunoj bolesti. Kako su nam pojasnili, ona djeluje tako da napada male krvne žilice po čitavom tijelu, isprva se manifestira kroz respiratorne probleme, a onda napada pluća ili bubrege. Kod mog sina, napala je bubrege pa su mu zatajili. Njemu je tada iznos kreatinina, koji mora biti manje od 100, bio 1300. Na Kantridi su ga odmah stavili na dijalizu i prvih smo tjedana doslovno svaki dan strepili hoće li ostati živ. No, nismo gubili vjeru i nadu, vjerovala sam da je na odjelu bolnice u sigurnim rukama i da će sve biti dobro. Svaki smo dan išli iz Pule u Rijeku da budemo s njim, da mu donesemo što mu treba, da mu pomognemo jer tada nije mogao ni hodati - govori Nataša koja, unatoč svemu što je prošla, kaže da, ako je ona po tome superžena, da je takvih žena i njihovih anđela jako puno.

Njezin je sin svakodnevno trošio mnogo lijekova, trpio velike bolove, s obzirom na to da je zbog autoimune bolesti u međuvremenu dobio i puno drugih dijagnoza. Kako nam je rekla Nataša, lijekovima su jedno liječili, a drugo uništavali, ali to je bio jedini put.

- Kada se počeo oporavljati, isprva je dolazio kući samo vikendom, a kada je otpušten iz bolnice, vozili smo ga još godinu i pol na dijalizu u Rijeku pa u Pulu. U remisiji bolesti, testirana sam kao donor bubrega za što sam se sama prijavila, ispalo je da

Najveću su mi snagu u svemu tome davala moja djeca, moja tri bisera koja su mi sve i bez kojih mene danas ne bi bilo i ne bih bila ovakva kakva jesam

mu mogu dati svoj bubreg i nakon pola godine postupka, transplantiran mu je na Sušaku. Bila sam sretna zbog toga jer sam pomogla svom djetetu, a s osmijehom na licu je i on išao na tu operaciju. Tri je godine sve bilo u redu, a onda su počeli problemi; pojavila se ponovno ta autoimuna bolest i infekcija koja se javlja kod transplantiranih zbog uzimanja lijekova i bubreg je počeo otkazivati. Pokušavali smo usporiti proces, vratili smo se na dijalizu, no ovaj put kod kuće; imao je peritonejsku dijalizu i hemodijalizu koja je trajala i po devet sati svaku večer, za što sam ja bila obučena i s njim sam to obavljala. Devet bi sati ležao priključen na te cjevčice, a ja sam uz njega strpljivo čekala i osluškivala ga. Uz sve to, imao je niz drugih problema zbog kojih smo morali paziti na poseban režim prehrane, terapije. Dobio je i trovanje zbog silnih lijekova, počela mu se zadržavati i voda u plućima i u zadnji tren došli smo u bolnicu. Tada sam još radila, ali sam shvatila da moram biti uz njega jer nije mogao biti sam i tada sam napustila posao kako bih s njim kod kuća radila dijalizu. Liječnici su nam rekli da smo opet na početku priče i stavljen je na listu za transplantaciju bubrega - govori nam Puljanka. Srećom, nedavno mu je transplantiran, no i dalje je u vrlo osjetljivoj fazi.

- Najveću su mi snagu u svemu tome davala moja djeca, moja tri bisera koja su mi sve i bez kojih me danas ne bi bilo, ne bih bila takva kakva jesam. Napatila sam se kao dijete u životu i oni su najbolje što mi je život donio; moja tri bisera! Bolesni je sin toliki pozitivac, toliki je borac i nikada se nije žalio, čak ni kada je kao puno mlađi trpio silne bolove, a nisu znali kako mu pomoći. I onda vam u svemu tome takvo dijete daje nadljudsku snagu da se borite, kucate, zovete, tražite, pitate, inzistirate, sve što treba da se nađe rješenje koje će pomoći djetetu, koje će mu vratiti osmijeh na lice. U stanu imamo i dva psa i zeca i znaju me ljudi pitati zašto ih imam, ali kada vidite koliko se moj sin raduje tim životinjama i koliko se one njemu vesele i koliko jedni druge liječe, onda vam je sve jasno. Dok je još bio dijete u toj su ga bolesti liječnici pitali koja mu je najveća radost, a on je odgovorio da je to njegov pas Bela - priča nam sugovornica.

Kaže da se nikada nije pitala zašto se to dogodilo baš njezinu djetetu, nije očajavala na taj način jer nije htjela gledati na bolest iz toga kuta.

Dobri ljudi

- I on je to prihvatio kao nešto što ima. Nikada nije tražio povlastice, iako na njih ima pravo jer ima invaliditet 4. stupnja. Čitavo vrijeme izvršava svoje obveze i studira online informatiku i zna mi reći, posebno kada sam zvala liječnike, da budem strpljiva, da ima i teže bolesne djece, koja umiru - prisjeća se Nataša. Dodaje da je u svojoj borbi za sinovo zdravlje upoznala predivne liječnike, poput dr. Lidije Orlić iz KBC-a Rijeka, koji su i sami roditelji i koji su njezinu sinu pristupili kao vlastitom djetetu, upoznala je puno dobrih ljudi, medicinskih djelatnika, udruga koje su joj pomagale.

- Prijatelji su bili stalno uz mene i pomagali su mi, dobri ljudi, djeca. Mauro i Irena Giorgi, moji prijatelji glazbenici pomogli su mi da moja pjesma koju sam napisala kao zahvalu Bogu ugleda svjetlo dana. U čitavoj ovoj priči, vjera mi je jako puno pomogla i dala mi snage. Imala sam puno svjedočanstava vjere u ovih osam godina. Stalno sam susretala znakove Boga, u ključnim mi je trenucima slao poruke da ima plan za nas. Znala sam slučajno naletjeti na neke stihove u Bibliji gdje bi pisalo o tome da će nas Bog spasiti, ‘podići ću desnicu i spasiti ga’ - stih je koji mi je ostao najupečatljiviji, a onda bih par sati nakon toga znala dobiti poziv iz bolnice s dobrom vijesti. Zato sam i napisala pjesmu ‘When The Lord Prays For Us’ koja je i na YouTubeu. To je moja pjesma zahvale, jer sam vjerovala njemu da ima rješenje i sina sam prepustila u njegove ruke i ruke liječnika. Nakon svega što sam prošla i što nas još čeka, mogu poručiti roditeljima da ne gube nadu i vjeru, da inzistiraju na traženju informacija i rješenja za svoje dijete. I meni se tisuću puta dogodilo da liječnici nisu imali vremena razgovarati sa mnom, objasniti mi što se mojem sinu događa jer, imajmo razumijevanja, i oni imaju puno posla. No, ja sam tada znala reći: ‘Dobro, recite kada ćete imati vremena i ja ću tada nazvati ili doći kako biste mi sve objasnili’. Također, savjetovala bih roditeljima da se malo medicinski educiraju kako bi lakše razgovarali s liječnicima. Nikada nisam odustala, a bilo je puno loših dana, puno suza, brige, ali onda bi došli i ti naši osmijesi i radosti, a za osmijeh na licu djeteta ja bih dala sve - zaključila je Nataša Knežević.