AMERIČKI GRAĐANSKI RAT

doći već se naziralo, ali da će dugo trajati nije vjerovao nitko, ni na jugu ni na sjeveru. Da bi naglasili svoju odlučnost u stvaranju nove države Kongres novoformirane Konfederacija je 6. ožujka 1861. odobrio izabranom povjerenstvu pozivanje 100 000 jednogodišnjih vojnika dragovoljaca, koji bi u slučaju napada bili pozvani u njenu obranu. Navala dragovoljaca bila je tolika da se u tom razdoblju moglo primiti dvostruko više ljudi, ali nedostajalo je svega što je za formiranje vojske bilo potrebno. Osim naravno dobre volje i općeg zanosa. Tako jedna Južnjakinja opisuje: „Dan kad se Georgia odvojila od Unije bio je dan divljeg oduševljenja u Romei (grad u Georgiji). Nije bilo nikakve preporuke ili pripreme za slavlje. Nepoznati ljudi su se grlili, rukovali i međusobno se tapšali po leđima, čestitajući jedan drugome, te diskutirali puni entuzijazma. Naravno starije i mudrije sijede glave gledale su na svu tu radost sa rezervom ili lošim predosjećajem, ali cijelokupni osjećaj bio je opća radost i oduševljenje“. Vjerovalo se da je dovoljno pokazati odlučnost u zadržavanju svojeg teritorija da bi Unija priznala odvajanje i Konfederaciju kao zasebnu državu. Na opće naoružavanje i dugoročni rat nitko nije ozbiljno računao. Tome u prilog govorilo je i to što su se rubne robovlasničke države, Virginija, Arkansas, Sjeverna Karolina, Teeneesse, Missouri, Kentucky, Maryland i Delawere odbile pridružiti Konfederaciji, želeći pregovorima riješiti nastalu krizu, kao što je to već bilo riješeno u tridesetim godinama, kad je Južna Karolina već donijela odluku o odvajanju. Njihov je uvjet bio da ni jedna strana ne poduzme oružane napadačke namjere na pojedinu državu, kao ni provokaciju koja bi do toga dovela. Pregovaranje bez prolijevanja krvi trajalo je sve dok Lincoln i službeno nije preuzeo mjesto predsjednika. Do tada su posade utvrda širom juga, na zahtjev pojedinih država Konfederacije, napuštale utvrde i vraćale se na sjever. Kad bi zahtjev bio odbijen snage Unije ostale bi u posjedu utvrde, a slabe snage Južnjaka i dalje bi tolerirale njihovo prisustvo, uz nastavljanje pregovora. No u trenutku kad su Sjevernjaci odbili napustiti utvrdu Fort Sumter na ulazu u luku Charleston, a Lincoln odlučio poslati brodove sa hranom i pojačanjem, Pierre Gus

tave Beauregard, brigadni general i zapovjednik obrane Charlestona, kasniji junak prve velike bitke kod Bull Runa, dao im je ultimatum. Sjevernjaci su već prije toga bez borbe mirno napustili obližnje utvrde Castle Pickney i Fort Maultrie koje su također branile ulaz u luku.

No sada je postalo jasno da je za Uniju vrijeme za pregovore isteklo te da je ono služilo samo tome da se snage Konfederacije prikažu kao agresori, a s time da se spomenute države zaustave u pridruživanju Konfederaciji kao agresoru. Dana 12. travnja 1861., južnjački topovi počeli su bombardirati Fort Sumter. Poslije 33 sata kanonade, tamošnje snage Unije su se predale uz gubitak od dva vojnika. Od toga je jedan poginuo nesretnim slučajem, a drugi je bio ranjen i kasnije preminuo u charlestonskoj bolnici. Ostali pripadnici posade poslije kapitulacije bili su pušteni da mirno odu na sjever.

Lincoln je 15. travnja pozvao na mobilizaciju 75 000 dobrovoljaca na rok od tri mjeseca. No vladama Virginije, Arkansasa, Sjeverne Karoline i Teeneesseja bilo je jasno tko je isprovocirao oružani sukob i nisu se dale zavarati. Virginija je Konfederaciji pristupila dva dana kasnije, a ostale tri države u roku od slijedeća dva mjeseca. Missouri i Kentucky (koje su svojatale obje strane) su se podijelile u odluci i odmah postale ratno poprište, dok su Maryland i Delawere, također robovlasničke države, odlučile ostati u Uniji. Zapadni dio države Virginije odlučio je ostati dio Unije i odvojio se od matične države Virginije iako je to bilo prozakonito. I Abraham Lincoln je imao jake sumnje u pogledu ustavnosti primanja Zapadne Virginije u Uniju; oni su tijekom rata ignorirani iz strateških razloga. Tako je zapadna Virginija primljena u Uniju kao slijedeća robovlasnička država službeno 20. lipnja 1863. godine. Time je bilo jasno da će se rat voditi po pitanju prava država na osamostaljenje, a ne po pitanju ropstva.

Vojne snage Konfederacije mogle su se u biti ograničiti samo na obranu, dok je Unija morala ići u napad kako bi postigla svoje složene ratne ciljeve. Da bi to učinili, morali su ponovno osvojiti cijeli jug i jasno staviti do znanja njegovom bijelom stanovništvu da se bori za beznadnu stvar. Konfederacija se nadala statusu quo i držanju svoga teritorija, dok je Unija morala pobijediti u cijelosti kako bi spriječila secesiju.

No južne države imale su puno veće probleme nego što je izgledalo na prvi pogled. Ostavljajući po strani industrijsku, prometnu i financijsku prednost Unije u svakom pogledu, problem Konfederacije nalazio se i u ljudstvu. Regrutacijska snaga Vojske Konfederacije kretala se maksimalno od 750 000 do 1 227 890 ljudi, ovisno o tome koja su se godišta računala. Od ukupne populacije od devet milijuna, samo oko 1,5 milijuna bili su bijelci ili starosjedioci koji su teoretski po zakonima Konfedracije uopće mogli biti regrutirani. Jug je tako ustvari bio "nacija pod oružjem", s bjelačkim stanovništvom koje je brojalo nešto više od četvrtine mogućeg regrutacijskog stanovništva sjevernih država. Sve je to dovelo do toga da tijekom rata broj aktivnih vojnika u

Konfederaciji ni u jednom trenutku nije premašio broj od oko 460 000 ljudi.

Uzimajući sve to u obzir bilo je jasno da su dragovoljci iz 1861. bili potpuno nepripremljeni za nadolazeći sukob. Mnogi novaci nisu imali ni vojnog iskustva ni ikakvu vojnu obuku. Rijetki su predvidjeli konačno trajanje rata ili imali ikakvu ideju o razini smrti i razaranja koja će biti izazvana. Većinu konfederacijskih vojnika činili su poljoprivrednici, obrtnici, radnici, vlasnici malih plantaža, farmeri ili takozvani brđani koji su živjeli izolirani u ruralnim, planinskim područjima južnih država. Svi ti ljudi bili su dio stanovništva kojima je karakteristika bila borbenost, fizička snaga, pretjerano samopouzdanje i velika sklonost nedisciplini. Samo vrlo mali postotak posjedovao je robove, uglavnom kao i oni koji su dolazili iz srednjih dijelova urbanog društva i različitih profesionalnih sektora, kao mali poduzetnici, činovnici ili studenti. Iako je njihov sastav uglavnom odgovarao ljudstvu u oružanim snagama Unije, oni su zbog usmjerenosti Juga na poljoprivredu rijetko dolazili iz industrije. Konjaničke i topničke pukovnije bile su popunjene većinom bogatijim i obrazovanijim slojem ljudi, dok su obični pješaci na jugu u većini bili nepismeni. Posjedovanje robova bilo je uglavnom ograničeno na višu klasu velikih plantažera, poduzetnika i velikoposjednika koji su i financirali cijele jedinice, te čije im je bogatstvo i status jamčilo zapovjedne položaje u novoformiranoj vojsci.

Pitanje sudjelovanja crnaca na strani snaga Konfederacije je ambivalentno i u zadnje vrijeme pokušava se potpuno negirati. Jedan od argumenata je naglašavanje njihovog statusa robova koji Konfederacija ni tri mjeseca prije kraja rata, kad je dozvolila naoružavanje crnačkih jedinica, nije ukinula. U jedinicama Južnjaka pitanje ropstva nije bila tema o kojoj bi se češće raspravljalo. To pitanje dolazilo je do izražaja tek u trenutku kada su njihova mišljenja uključivala strahove od ukidanja ropstva ili moguće pobune robova te ozbiljnu zabrinutost da će Sjever ukinuti političku moć bijelih Južnjaka u Uniji. Već u veljači 1862. vlada Virginije bavila se mišlju regrutacije slobodnih i sposobnih crnaca na svojem teritoriju. Međutim, ovaj projekt, koji su razmatrale i druge države članice Konfederacije, nije dobio potporu na vladinoj razini ni među visokim vojnim vodstvom, dok su se niži časnici i obični vojnici bojali da će morati voditi rat s Vojskom Unije i "...ustankom u pozadini...". Usprkos tome ta ideja im nije bila potpuno strana, ali uz odbijanje pomisli o potpunoj ravnopravnosti. Njihov stav bio je da vodstvo pridobije lojalnost i borbeni duh robova obećanjima o njihovoj slobodi. Kako je rat odmicao i odnosio sve više života, nadmoć Unije je navela mnoge na Jugu da se zapitaju da li beskompromisna obrana ropstva više koristi ili šteti njihovoj stvari i ima li aristokracija nepravednu prednost u utjecanju na politiku njihove vlade. Vojnici Konfederacije ponekad su se žalili da se osjećaju kao "robovi" vlade i da je to zapravo "rat bogataša, a borba siromaha". Usprkos tom razmimoilaženju tijekom rata ostala je solidarnost između viših i nižih slojeva društva. U vojnim jedinicama Juga samo je manjina crnaca sposobnih za vojnu službu izdala svoje bijele vlasnike i pobjegla te je prevladavalo opće pozitivno mišljenje i povjerenje u njih. Bojazan je vladala samo kod njihovog naoružavanja. Većina crnaca je davala svoj doprinos ratnim naporima i služila u postrojbama kao sluge, vozači kola, kuhari ili pomoćni radnici. Od robova u vojnim logorima očekivalo se da pripremaju hranu, brinu o konjima i nose osobne potrepštine na dugim hodnjama. Robovi su obavljali i druge važne zadatke u vojsci koja je uvijek bila brojčano nadjačana od strane snaga Unije i koja je često bila neadekvatno opskrbljena. Međutim, pisani izvori iz tog

razdoblja jasno pokazuju da većina njih nije podržavala ratovanje iz uvjerenja, već je bila indiferentna, te da se našla u situaciji u kojoj nije imala drugog izbora, ako nije htjela prebjeći na drugu stranu.

Isto tako je činjenica da je jedan dio crnih Južnjaka sigurno podržavao stvar Konfederacije iz osobnog uvjerenja, pogotovo crni slobodnjaci. To je dovelo do toga da početkom rata, kada je entuzijazam za to još uvijek bio vrlo visok, među običnim bijelim stanovništvom prevladava uvjerenje da veliki dio crnačke populacije podržava secesiju. Štoviše, da čak ni invazija sa Sjevera te stalna životna opasnost u blizini bojnog polja ili emancipacija koju je promovirao Sjever ne mogu uništiti čvrste veze robova s njihovim vlasnicima. Veterani su i poslije rata pohvalno govorili o svojim bivšim logorskim robovima u svojim memoarima i na stranicama raznih časopisa. Tako u jednom od njih jedan od veterana piše: “Nikada nije bilo veće divljenje koje su ti crnci pokazivali prema svojim gospodarima.” Sigurno da postoji sumnja da je među robovima prevladavalo takvo mišljenje, ali činjenica je da bi rat bez logistike koju su oni pružali jedinicama Konfederacije, za Južnjake bio mnogo kompliciraniji, ne ulazeći u to koliko bi on kraće trajao. Naoružavanje crnaca općenito je bilo gledano sa skepsom i određenom dozom nelagodnosti i straha i među širokim stanovništvom Juga. Tek 13. ožujka 1865. Kongres Konfederacije donio je zakon kojim se crncima dopušta da služe i nose oružje u borbenim jedinicama, uz odredbu "da se ništa u ovom aktu neće tumačiti kao ovlaštenje za promjenu odnosa koji će navedeni robovi snositi prema svojim vlasnicima”. No aktivne borbe završile su manje od tri tjedna nakon donošenja tog zakona i nema dokaza da je ijedna crnačka postrojba kao njegov rezultat formirana u Vojsku Konfederacije. Kakva god je prije tog zakona crnačka borbena služba nastupila, vlada Konfederacije to nije odobrila. Čak i izvan službenih zapisa nema poznatog pisma, dnevničkog zapisa ili bilo kojeg drugog primarnog izvora u kojemu Konfederacija spominje služenje vojske s crnim vojnicima. Ipak, činjenica je da je već u svibnju 1861. u Lousiani formirana milicijska pukovnija „1. Zavičajna garda Louisiane“u svrhu obrane New Orleansa od napada Unije, a koja se sastojala od slobodnih crnaca i kreolskih Frankofona vojnika te crnačkih časnika. No kratkovidnost vodstva Konfederacije prisilno ju je rasformirala već 15. veljače 1862. na osnovu zakona koji je odobravao samo bijelcima da budu dio Vojske Konfederacije sa oružjem u ruci. Proučavanje i otkrivanje činjenica o složenim životima crnih Amerikanaca 19. stoljeća danas je vanije nego ikad, s time da se ne pretjerava, zamagljuje i ignorira ih kako bi se one ideološki prilagodile aktualnom mišljenju 21. stoljeća. Na Sjeveru je domoljubni zanos zavladao u želji da se kazne „izdajnici sa Juga“, ali je oduševljenje bilo prigušenije. Tako suvremenik iz Massachusettsa piše: „Domoljubne priredbe bile su organizirane da bi se mlačni entuzijazam pojačao. Glazbenici i govornici upirali su se tako dugo dok se njihovi obrazi od pjesme i govora nisu od napora tako napuhali, da smo mislili da će puknuti. Zborovi su pjevali domoljubne pjesme, a jedan veteran iz rata 1812. (Američki rat za nezavisnost) kao svoj prilog ratnoj promičbi doveo je drugog veterana iz Meksičkog rata, koji je posvjedočio

njihov zajednički prezir prema strahotama nastupajućeg sukoba“. Broj odazvanih dobrovoljaca na poziv Lincolna bio je odmah ispunjen. Nakon 1. siječnja 1863. i crnci su na području Unije uključeni u svoje vojne jedinice. Takvo stanje dovelo je do stanja da se tijekom rata oko 2,1 milijun ljudi prijavilo ili bilo regrutirano u Vojsku Unije, uključujući 180 000 vojnika crnaca. Početni poziv od 15. travnja 1861. trajao je samo tri mjeseca, nakon čega su se ti ljudi mogli ponovno prijaviti na dodatne dvije godine.

Dovučene iz svih krajeva Amerike, obje su vojske bile pretežno dobrovoljačke snage sastavljene od ljudi koji nisu bili upoznati s ratom i surovošću vojnog života. Ali kako je rat odmicao obje strane su bile užasnute brojem žrtava koji je nakon svake veće bitke brojao najprije tisuće, a zatim desetke tisuća. Entuzijazam za dobrovoljnu regrutaciju na obje strane osjetno je splasnuo. Većini muškaraca bilo je dosta i htjeli su se vratiti kući. U obje vojske doduše još uvijek je bilo dosta dobrovoljaca punih domoljublja te onih koje je želja za pustolovinom ili pripadnost grupi iz istog mjesta i pokrajine svrstavala pod zastavu, ali brutalnost rata i umor od njega dovodilo je do toga da je dobrovoljaca na Sjeveru bilo sve teže naći. Na Jugu je problem bio utoliko veći, budući je ljudi za vojsku bilo puno manje, a potrebe sve izraženije. To je uzrokovalo da je na poticaj predsjednika Jeffersona Davisa, Kongres u Richmondu donio prvi zakon o vojnoj obvezi u povijesti Sjeverne Amerike, a koji je stupio na snagu u travnju 1862. godine. Taj zakon o novačenju donesen je kako bi nadoknadio ljudstvo u Vojsci Konfederacije.

Ovim su zakonom svi bijeli muškarci u dobi od 18 do 35 godina postali podobni za vojnu službu koja je trajala do kraja rata, a produžen je i dvanaestomjesečni dobrovoljni staž, s time da je omogućeno svakome tko si to može priuštiti da unajmi zamjenu (kontroverzna odredba koja je ukinuta krajem 1863.). Zakon je izuzeo muškarce u određenim zanimanjima, uglavnom vladine dužnosnike, prosvjetne radnike, ministre, tvorničke radnike i radnike u proizvodnji streljiva. Nije izuzeo nadzornike plantaža, što je dovelo do toga da mnoge plantaže sada vode žene, stariji muškarci ili djeca. Sve to nije bilo dovoljno tako da se kroz sljedeće mjesece postupno povećavala dobna granica za regrutaciju.

Bojeći se da Unija pokuša potaknuti pobune robova, što je bio uporni strah za bijelo stanovništvo na Jugu još od Američke revolucije, Kongres Konfederacije donio je drugi zakon o novačenju koji je uključivao dio zakona koji će postati poznat kao "Zakon dvadeset crnaca". On je od vojne službe izuzeo po jednog bijelog nadzornika na svakih 20 robova na plantaži "kako bi se osigurala odgovarajuća policija i mir u zemlji". To je omogućilo dovoljnom broju bijelih muškaraca da ostanu kod kuće kako bi se branili od moguće domaće pobune.

Ovaj zakon je bio vrlo nepopularan među siromašnim bijelim Južnjacima koji su bili u ogromnoj većini, a nisu posjedovali uopće ili su imali najviše desetak robova. S time su u donesenom zakonu o regrutaciji bogati građani uživali povlašteni tretman jer su praktički imali pravo poslati zamjenika u vojnu službu i s time se potpuno osloboditi. Vodstvo Konfederacije se našlo u teškom položaju kad je trebalo osigurati daljnji rad privrede i financirati rat, što je uglavnom ovisilo o plantažerima i veleposjednicima koji su plaćali veliki porez, a s druge strane im je donosilo nezaslužene privilegije i dijelilo društvo na siromašne i bogate.

Trećim zakonom o vojnoj obvezi od 17. veljače 1864. konačno su unovačeni svi bijelci između 17 i 50 godina, s time da su 17-18-godišnjaci i 45-50-godišnjaci trebali činiti pričuvu i koji su trebali biti raspoređeni samo u svojoj matičnoj

državi. Guverner Georgije Joseph E. Brown je početkom 1864. odlučno odbio ta prisilna novačenja: “Zakon o vojnoj obvezi jednim potezom potkopava suverenitet pojedinih država, gazi ustavna prava i osobne slobode građana, a predsjedniku daje neograničena prava.” U Konfederaciji su prava država bila puno izraženije nego u Uniji i takav protest je u javnosti imao veliki odjek. Brown se bojao da se previše mladih bijelih muškaraca povlači iz Georgije. Stoga je omogućio izuzeće tisućama vojnih obveznika koji su potom našli nova radna mjesta u povećanoj državnoj administraciji. Ovakvo ponašanje izazvalo je žestoku polemiku između predsjednika i guvernera. Predsjednik se bojao, ne sasvim bez razloga, da će Brownovo ponašanje predstavljati presedan na Jugu. Nezadovoljstvo zbog gladi koja je zavladala na području Juga i nepopularnih zakona vlada je pokušala suzbiti dodatnim oporezivanjem plantažera, smanjivanjem kvote robova na 15 za izuzeće od vojne službe i obveznim prodavanjem određene količine hrane po fiksno utvrđenoj cijeni kako bi se zbrinule obitelji vojnika na bojištu i konfederalne udovice.

Trgovina sa Unijom u Konfederaciji bila je strogo zabranjena. No kako potreba ruši sve zakone, tako se u kritičnim trenutcima na ugroženim područjima pribjegavalo zamjeni dobara, kupovanjem hrane i svih ostalih potrepština za opstanak sa tvrtkama sa Sjevera. Kuriozitet je da je takva vrsta trgovine spasila konfederacijsku Mississippi vojsku pod generalom Van Dornom te joj omogućila daljnju borbu sa snagama Unije u jesen 1862. godine. Sličnost sa nedavnim ratnim događajima kod nas trebala bi služiti na znanje nasim vječnim moralistima. Početkom 1863. dobrovoljna regrutacija na Sjeveru bila je na mrtvoj točki. Dragovoljcima koji su se u proljeće i ljeto 1861. obvezali na dvije godine isticao je rok služenja, što je značilo da ljudstvo koje je činilo 38 pukovnija redovne vojske i 92 pukovnije milicije, koje su se obvezale na rok od devet mjeseci, može slobodno otići kući. Iz tih razloga kao i zbog sve većih gubitaka, Kongresu Unije i Lincolnu nije preostalo ništa drugo nego da napravi ono što je Konfederacija učinila 1862. i u travnju 1863. uvede opću vojnu obvezu za sve muškarce od 20 do 45 godina. To je iznosilo ukupno 776 000 ljudi. Odaziv je bio obvezan za njih 20 posto čija imena su izvučena lutrijom. No večina njih nastojala se osloboditi služenja u vojsci. Jedan dio pobjegao je u smjeru zapada ili u Kanadu, petina od tih 20 posto je proglašena nesposobnom pri liječničkom pregledu ili se oslobodila pravom hranitelja obitelji. Kako je na Jugu prijeporan bio „Zakon o posjedovanju 20 robova“, tako je na Sjeveru to bilo pravo oslobađanja od vojne obveze ako se uplati svota od 300 dolara (što je tada odgovaralo otprilike dvogodišnjem primanju jednog samostalnog radnika) ili da se pronađe zamjena koja će služiti umjesto pozvanog regruta. Takvi ročnici su se pronalazili među 17-18-godišnjacima, zatim onima koji su iz potrebe pristali biti zamjena (katkad se tražila i dvostruka suma) ili tek prispjelim imigrantima. Nije potrebno naglašavati da je to proizvelo cijeli niz prevara i zloupoteba.

Tako je od 207 000 regrutiranih, njih 87 000 platilo otkup od 300 dolara, 74 000 ih je poslalo zamjenika, a samo 46 000 ih je osobno pristupilo u postrojbe. Postavlja se pitanje kako to da je Vojska Unije uopće mogla imati više od milijun vojnika. Odgovor je da je u vojsci bilo još oko 800 000 ljudi dragovoljaca koji su pristupili u Vojsku Unije u dvije godine nakon početka uvođenja vojne obaveze, s time da su neki koji su pristupili 1861. produživali dobrovoljno svoj rok služenja i treći put.

S vremenom se u obje vojske kao dodatni problem pojavilo dezerterstvo koje se definira kao nedopušteno udaljavanje od postrojbe 30 ili više dana. No neki vojnici su se vratili približno u tom vremenskom razdoblju, a neki dezerteri su označeni kao nestali u akciji. Računa se da se u Vojsci Unije oko 30 posto dezertera vratilo u svoje pukovnije dobrovoljno ili nakon što su uhićeni i vraćeni natrag. Panika

uoči bitke, osjećaj umora, nedostatak povjerenja u zapovjednike i obeshrabrenost zbog poraza, sve su to uzroci padanja morala. Tako je u dvije prve godine rata broj dezertera u Vojsci Unije dosegao 180 000 ljudi, da bi 1863. i 1864., u dvije najteže godine rata, Vojska Unije trpila preko 200 dezerterstava svaki dan, što je ukupno 150 000 dezerterstava samo u te dvije godine. Time bi ukupan broj dezerterstava iz Vojske Unije tijekom četiri godine rata iznosio gotovo 350 000 ili 15 posto vojnika Unije. Službeni podaci govore da je broj dezertera iz Vojske Unije iznosio nešto više od 200 000 za cijeli rat ili oko osam posto vojnika Vojske Unije. Točan broj je teško utvrditi, no uzima se da je to ovaj drugi spomenuti Mnogi dezerteri bili su profesionalni "skakači ucjena " koji bi se prijavili za prikupljanje novčanog bonusa, a zatim bi dezertirali da učine isto negdje drugdje. No ovaj zločin bio je riskantan i u slučaju hvatanja i uhićenja slijedila je smrtna kazna.

U redovima Unije bilo je razdoblja kada je dezerterstvo naglo poraslo, ponajviše u zimi i na proljeće 1863. nakon razornog poraza Vojske Unije kod Fredericksburga i njezina povlačenja nakon bitke kod Chancellorsvillea. Primjer vojnika Roberta Montgomeryja iz Pennsylvanijske pješačke pukovnije jedan je od slučajeva višestrukog dezertiranja dragovoljca iz 1861. godine. Montgomery je poslije prvih sukoba odmah promaknut poslije novačenja. No sudjelovanje u krvavim okršajima previše su opteretili njegovu psihu i on je gledao svaku priliku da dezertira. Već početkom godine 1862. neuspješno je pokušao dezertirati, pa je vraćen u vojne redove bez posljedica. Iako nije vidio akciju kod Antietama, doživio je i preživio katastrofalne poraze Unije kod Fredericksburga i Chancellorsvillea. U jeku borbi kod Fredericksburga i samoubilačkog napada na Marye's Heights, Montgomery je iskoristio svoj naknadni zadatak da izbjegne bitku. Nekoliko mjeseci kasnije konačna prilika da pobjegne s bojišta i dezertira ukazala mu se nakon bitke kod Chancellorsvillea. Dodijeljen da čuva prtljagu svog zapovjednika brigade, 16. svibnja 1863. Montgomery je nestao i nikada više nije pronađen.

Sam pojam dezerterstva iz redova obiju vojski govori o zanimljivoj stvarnosti u poimanju vojne obveze kod tih vojnika. Nepovjerljivi prema profesionalnim vojskama i žestoko štiteći individualne slobode, mnogi Amerikanci sredinom 19. stoljeća na obje strane držali su se koncepcije vojne službe kao ugovorne - one koja je uključivala obveze države isto kao i građana vojnika. Kad su vjerovali da vlada nije održala svoj dio nagodbe (tako što nije osigurala osnovne zalihe, na primjer, ili time što je na čelo vojske postavljala nesposobne vođe), pretpostavili su da je ugovor poništen, a njihova odsutnost po njima nije predstavljaju dezerterstvo. Za neke dragovoljce njihova je služba u vojsci bila uvjetovana posebnim tretmanom njihovih časnika i vlade, tako da su u postrojbama Juga vojnici između sebe birali svoje niže časnike i dočasnike, tj. one u koje su imali najviše povjerenja i koji su se najviše isticali u borbi sve do ljeta 1862. godine. Od toga se odustalo jer je trebalo uvesti više vojne discipline, što je kod vojnika izazvalo nezadovoljastvo. Smatrajući da vlada nije ispunila svoj zadatak o skrbi njihovih obitelji, počeli su bježati kući. Službeni podaci pokazuju da je za vrijeme rata dezertiralo nešto više od 103 000 vojnika Konfederacije.

Kukavičluk se razlikovao od dezerterstva, jer je predstavljao iznenadni strah i bježanje pred neprijateljem u trenutku neposredne borbe. Kukavičluk se javljao onda kada se više nije moglo izdržati pred opasnosti i bio je osuđivan od sudionika koji su usprkos svemu nastavljali pohod ili neposrednu borbu. Dok su se dezerteri ukupno brojili u stotinama tisuća, kukavičluk pred neprijateljem bio je daleko rijeđi zločin. Često je on bio nešto što su primijetili samo vojnikovi suborci. Čak i ako nikad nije bio procesuiran, vojnik opisan kao kukavica, u slučaju da je imao sreću da preživi rat, imao bi okaljan ugled do kraja života. U rijeđim slučajevima, kada se sudski gonio, kazna je mogla biti oštra, a smrt

strijeljanjem bio je najekstremniji postupak. Možda je jedan od razloga zašto se kukavičluk ne spominje često taj, što se bježanje pred neprijateljem događalo na razini cijele jedinice, u slučaju kad je neki dio napadačke ili obrambene linije bio psihički ili fizički svladan te je kao takav jednostavno popustio. Tada je povlačenje značilo raspad i bijeg i nastojanje da se izbjegne klanje. Mora se naglasiti da je samo nastupanje u liniji prema neprijatelju značilo izuzetnu hrabrost. Nezaštićeno se marširalo prema protivniku (katkad i do dva kilometra), uz njegovu topničku vatru ne obazirući se na smrt i strahotu koja je u tim trenutcima vladala u vlastitim redovima. U trenucima raspada linije glavnu ulogu igrali su časnici koji su je morali ponovno uspostaviti, a to su činili i sami generali. Zato je u postocima smrtnost generala u ratu, posebno kod Južnjaka, odgovarajuća smrtnosti običnih vojnika. Uz to Jug je izgubio više generala poginulih u akciji nego Vojska Unije tijekom rata, u omjeru od oko pet prema jedan za Jug.

Oko 180 000 crnaca se pridružilo Vojsci Unije u njezine postrojbe tijekom rata. Oko 146 000 tih muškaraca bilo je iz robovskih država, bivših robova koji su se emancipirali i odlučili služiti u vojnim snagama Unije. Dakle, sa područja nerobovskih država Unije dobrovoljno se pridružilo vojnim snagama Unije oko 34 000 slobodnih crnih stanovnika Sjedinjenih Država. Prema evidenciji Vojske Unije od ukupnog broja crnih vojnika dezertiralo je njih oko 12 400. Oni su po prvi put doživjevši slobodu, ali isto tako i vojnu disciplinu, koja je neke podsjetila na proživjelo ropstvo i na to su ljutito reagirali. Ponekad su se bunili kao što su to činili bjegunci tijekom ropstva, te je i njihova reakcija bila identična – bijeg. Neki povjesničari to objašnjavaju riječima: “Napustili su vojsku i njene nepravde kako bi iskovali slobodu vrijednu življenja“.

Velika većina crnih vojnika “prilagodila se vojnom životu i pokazala se hrabrom”, piše povjesničar Jonathan Lande, “ali mnogim se crncima vojna služba činila bliža ropstvu nego slobodi.” Vojna služba definitivno "nije bila emancipatorska". Ona je zapravo bila rigorozna i vojno prisilna. Ugovor o novačenju signalizirao je u umovima bijelih časnika američkih obojenih snaga (USCT) pristanak "na uvjete vojnog života koji se protežu do najdrakonskijih oblika vojne stege." Bivši robovi, previše upoznati s oblicima plantažne discipline, ponekad su imali druge ideje. Jesu li te ideje bile opravdane u društvu bijelih suboraca koji su se svjesno ili nesvjesno borili za njihovu slobodu, bilo bi opravdano pitanje. Lande također primjećuje da je većina službenika USCT-a izabrana zbog svojih simpatija prema abolicionistima. Abolicionisti nisu nužno bili slobodni od svega što se danas naziva rasizmom. Mnogi su sma

trali ukidanje ropstva "pitanjem liberaliziranog rada, a ne socijalnom revolucijom". Pretpostavljali su da će ugovorni najamni rad zamijeniti ropstvo u vojsci kao i drugdje. Raskid ugovora značio je vojni sud, što je, naravno, bilo nešto drugačije od otkaza. No činjenica je da je ista kazna principijelno bila predviđena i za bijele dezertere. Jedina smrtna kazna za dezertiranje crnog vojnika bila je ona izvedena na pripadniku USCT-a Williamu Johnsonu u lipnju 1864., koji je priznao da je dezertirao iz svoje jedinice, 23. pukovnije USCT-a. U tom trenutku ona je trebala služiti kao primjer svim vojnicima Unije da se prema crnim i bijelim dezerterima postupa identično. Vješanje je trebalo biti primjer koji znači da vojna služba ne znači "egzistencijalno ispunjenje ili mjesto za buduće crnačko uzdizanje".

Jedan od najtežih aspekata dezerterstva i za Sjever i za Jug bio je u tome kako disciplinirati uhvaćene dezertere. Početkom rata popustljivost je dominirala ponašanjem obiju vojski. Postupci pred vojnim sudom Konfederacije odražavaju spremnost da se preispitaju pojedinačne okolnosti čak i kada su ljudi odlazili iza neprijateljskih linija, te da se ono karakterizira kao privremeni odlazak ili "odsutnost bez dopusta". Time se pokušalo naći razumijevanje za odlazak obiteljima, pogotovo za vrijeme sjetve ili žetve u želji da im se pomogne i spasi od gladi. Lincolnova

nespremnost da pogubi dezertere osujetila je napore Unije da se uhvati u koštac s tim problemom. Jedna priča govori o tome kako je Edwin Stanton poslao omotnicu s pedeset pet slučajeva dezertera Lincolnu na pregled, a on je jednostavno napisao "pomilovan" na omotnicu i poslao je natrag. Vojske si nisu mogle priuštiti brojčani gubitak tako velikog broja ljudi; još važnije, kao što je sam Lincoln u tom slučaju primijetio, ljudi ne bi mogli podnijeti da se Amerikanci međusobno ubijaju, i to u tako velikom broju odjednom, a u trenutku opće pogibelji. Umjesto da se potpuno oslone na kaznene mjere, vlasti Unije pokušale su pridobiti dezertere natrag ponudama amnestije za vojnike koji su se vratili u svoje jedinice prije zadnje određenog roka, često spajajući tu odgodu s prijetnjama strožim kaznama za one koji se nisu vratili prije određenog datuma. Lincoln je u ožujku 1863. ponudio opću amnestiju za oko 125 000 vojnika Unije koji su tada bili odsutni iz svojih pukovnija, pod uvjetom da se ti vojnici vrate u svoje postrojbe. U kolovozu 1863., nakon poraza kod Gettysburga, to isto je napravio i predsjednik Konfederacije Jefferson Davis, kada je ponudio punu amnestiju za dezertere u želji da popuni oslabljene redove svoje vojske. Alternative smrtne kazne bile su različite. Godine 1861. zakoni Konfederacije dopuštali su bičevanje do trideset i devet udaraca i označavanje uhvaćenih dezertera slovom "D" na boku užarennim željezom. Kako je to u početku bila praksa kod obje strane, obje su je i napustile, a Kongres Konfederacije uklonio je i bičevanje i žigosanje kao prihvatljive oblike kažnjavanja već na početku rata. Vojnici su mogli biti zatvoreni u ogradu i podvrgnuti različitim nesmrtonosnim kaznama koje su imale za cilj poniziti prijestupnika, te su bili prisiljeni nositi drveni znak koji je označavao da su napustili suborce ili pokazali kukavičluk. Još jedna uobičajena kazna bila je nošenje željezne kugle na lancu na nozi svo vrijeme izvan ratnih akcija. Izbacivanje iz vojske, iako je bilo dostupno kao alternativa kazni, bilo je u suprotnosti s ciljem zadržavanja muškaraca u službi i rijetko se koristilo za dezertere.

Kako je rat odmicao, kazne su postajale sve strože tako da postoje primjeri višestrukih pogubljenja u nekim jedinicama istoga dana. U južnom dijelu Konfederacije vojnici su se suočavali s dodatnim rizikom da budu kažnjeni od strane domaćih državnih milicija koje su patrolirale područjima koje Unija nije okupirala i koje bi po kratkom postupku objesile ili streljale dezertere. Međutim, čak i kad su pogubljenja postala češća, neki su se časnici žalili da se kazne ne izvršavaju dosljedno. General-pukovnik Richard Taylor primijetio je 1864. godine da su dezerteri za isti prekršaj pogu

bljeni u jednoj jedinici, dok je za isti prekršaj u drugoj postrojbi izrečena daleko blaža kazna, i to unutar istog zapovjedništva. Osim svih nedostataka nedosljedne primjene smrtne kazne, to je bilo vrijeme kada je shvaćeno da dezerterstvo mora biti strogo kažnjeno.

Čak i nakon što su obje strane počele pogubljivati dezertere, ukupno se manje od 400 njih suočilo sa streljačkim vodom u obje vojske. Međutim, dnevnici i pisma vojnika otkrivaju da su pogubljenja, kada su se dogodila, djelovala otrežnjujuće na one koji su svjedočili toj tužnoj predstavi. Kapelan John Jewell iz unionističke 7. pukovnije Indiana, opisao je smaknuće u Sjevernoj Virginiji 1863. godine. Pred cijelim poredanim odjelom, osuđeni dezerter je marširao do svog mjesta smaknuća, obilježenog svježe iskopanim grobom pokraj kojeg je stavljen grubi lijes. Uz polagano udaranje bubnjeva i limenu glazbu koja je svirala turobnu melodiju, propovjednik satnije izgovorio je posljednje riječi pred postrojenom jedinicom. Kad je završio, optuženi je odveden pred streljački vod od dvanaest ljudi, tiho dopustio da mu se vežu oči očekujući izvršenje kazne. Uz odjek bubnjeva izvršenje je uslijedilo odmah poslije zapovijedi zapovjednika voda. Nakon što je smrt potvrđena, cijela je divizija promarširala pokraj tijela položenog na tlo pokraj lijesa. Nisu sva pogubljenja bila tako formalna, a onaj koji je opisao velečasni Jewell ukazuje na stupanj do kojeg je Unija otišla da kazni takve zločine. Naime pogubljeni muškarac otkriven je u drugoj jedinici u koju je otišao nakon što je dezertirao i ponovno se prijavio, ali časnik u njegovoj bivšoj jedinici prepoznao ga je tijekom slučajne ophodnje susjedne postrojbe. Dok su obje strane u početku pokazivale nevoljkost da pogube dezertere, zapisnici vojnog suda pokazuju da je smrt strijeljanjem i u ranijem tijeku rata postao prihvaćen način rješavanja problema. General-pukovnik Thomas Jonathan "Stonewall" Jackson odobrio je pogubljenje pet dezertera iz dvije različite divizije već u kolovozu 1862. godine. U Tennesseeju je general

Braxton Bragg, poznat po krutom ponašanju prema vojnicima, dao pogubiti vojnika Asu Lewisa jer je dvaput napustio vojsku. Lewis je otišao kako bi se brinuo o svojoj bolesnoj majci, ali Bragg se pokazao nesuosjećajnim za njegovu nevolju. Došavši natrag u vrijeme Božića, pogubljenje je ustvari narušilo moral. Braggova odluka odražavala je uvjerenje da se privremeno odsustvo mora prekinuti. Vojnici nisu mogli jednostavno birati kada žele otići, a praksa neovlaštenih odlazaka mogla je biti jednako štetna kao i izravno dezerterstvo. General-pukovnik James Longstreet priznao je da je Jug ušao u rujnu 1862. u Maryland bez više od 7000 ljudi koji su ili dezertirali ili otišli da bi se vratili tek kad borbe završe. Sam Lee je procijenio da je trećina njegovih snaga bila odsutna u bitci kod Antietama 17. rujna 1862. godine. Vojnici su patili od kroničnog nedostatka obuće, odjeće i hrane, tako da je Lee nakon kampanje brzo krenuo rješavati probleme u odjelu intendanta Konfederacije ne bi li bar tako smanjio rasipanje svojih snaga. Drugi vojnici su dezertirali ne zbog nedostatka zaliha, već zato što su rat shvaćali isključivo kao obrambeni, te su se načelno protivili Leejevoj odluci da prebaci rat na Sjever,iako je to bila jedina opcija koja je otvarala mogućnost pobjede. To se u prvom redu odnosilo na pripadnike iz Virginije i Sjeverne Karoline čiji su domovi bili primamljivo blizu. Drugi su vjerojatno dezertirali bez namjere da se vrate, čak i kad se vojska vratila u Virginiju. Bez obzira na njihove razloge, ti ljudi su izostali kada su bili najpotrebniji. Dezertiranje u južnjačkim jedinicama eskaliralo je u posljednjim mjesecima rata, a pogotovo kada je Ulysses S. Grant konačno probio Leejevu obranu Richmonda i Petersburga. Nakon 2. travnja 1865., Lee je krenuo u povlačenje sa ostatkom svoje vojske. Vidjevši da je sve izgubljeno, čak po nekoliko stotina ljudi svake noći bježalo je iz nekad nepobjedive Vojske Sjeverne Virginije na maršu prema Appomattoxu, i konačnoj kapitulaciji. U trenutku predaje Vojska Sjeverne Virginije brojala je još 27 805 ljudi.

LITERATURA

Victor Austin: „Der Amerikanische Bürgerkrieg in Augenzeugenberichten“, Deutsche Erstausgabe 1963, Motor Buch Verlag.

Essay: Kevin M. Levin u „ The Atlantic“13.2.2019. Carlton McCarthy: „Detailed Minutiae of Soldier Life in the Army of Northern Virginia“– (gradonačelnik Richmond, Vir

ginia, 1904-1908) - University of Nebraska Press 1. October 1993.

Horace Greeley : „The American Conflict“- Volume II, OD Case, Hartford 1864, page 522. (online).

„Formation of Negro troops in

Virginia“(Black Confederate soldier writes to his master) Cornell University Library 2018 - izdano 4.5 2019. JohnD.Billings: „Hardtack and Coffe“– University of Nebraska Press; 1.8 1993.

Lonn, Ella: “Desertion During the Civil War2“: Gloucester, Massachusetts: American Historical Association, 1928; University of Nebraska Press, 1998.

James M. McPherson: „Für die Freiheit Sterben“- („Feuer von hinten“) Anaconda Verlag

Gmbh Köln.

Original -„Battle for Freedom“1988; New York- Oxford University Press.

Essay: Dr. Mark A. Weitz“Desertion, Cowardice and Punishment|“- April 2012; Essential Civil War Curriculum.