AMERIČKI GRAĐANSKI RAT

Sforza Pallavicino boravio je u Zadru između 1566. i 1568. i porušio je Varoš i na korijenu zadarskog poluotoka izgradio tvrđavu

država, a bez njih mnoge novine prestale su se tiskati već tijekom prve godine sukoba. Publikacije koje su uspjele preživjeti smanjile su broj stranica i stupaca kako bi ostale u optjecaju. Dobivanje vijesti također je bio izazov za izdavače diljem Juga, budući da su telegrafske vijesti sa sjevera i širom Konfederacije bile ograničene i proturiječne. To ilustrira definitivan dolazak vijesti o ishodu Bitke kod Getysburga čiji je ishod u Richmondu bio poznat tek tri dana po njezinom završetku. Međutim, izdavači i urednici ostali su predani svome poslu te su se često oslanjali na korespondenciju sudionika ili novinara koji su odlučili biti pratitelji svojih vojski na bojištu. Na Jugu dvojbenost u njihovim stavovima brzo je napustila jedinstvo koje je postojalo poslije secesije, jer su mnogi urednici počeli sumnjati u mudrost nastavka rata. U kasnijim godinama sukoba, novinsko objavljivanje postajalo je sve teže kako su vijesti sa bojišta bile sve nedostupnije, a zalihe papira nastavile opadati. Zaposlenici su se prijavili za borbu, a poštanske usluge postale su skupe i nepouzdane. Kako se ratna fronta kretala južnije, izbjegličke novine iz drugih južnih država, uključujući Daily Chattanooga Rebel i Memphis Daily Appeal, privremeno su otvorile trgovinu u Atlanti, koja je tijekom rata postala komercijalno središte. Godine 1864. izdavači iz mjesta na putu Shermanovog marša bili su prisiljeni pobjeći i često su skrivali svoju tiskarsku opremu, kako bi izbjegli njezino uništavanje. Novine koje su uspjele preživjeti kraj rata da bi nastavile objavljivanje morale su se u poslijeratnim godinama prilagoditi "Novom jugu", kojeg je diktirao pobjednik.

Uoči rata, američki tisak bio je politička, društvena i ekonomska sila. Oko 3.700 novina u zemlji bilo je dvostruko više od broja objavljenih u Britaniji i oko trećine svih novina u cijelom svijetu. Velika većina publikacija bili su mali tjednici.

Međutim, gotovo svaka zajednica bilo koje veličine imala je najmanje jedne ili dvoje novina, a mnogi veći gradovi i mnogostruko više. Časopisi su također postajali sve popularniji, osobito nova vrsta ilustriranih tjednika. Iskoristivši vjernost razrađenih ilustracija, časopisi su svaki broj ukrašavali slikama i crtežima. Stoga nije bilo iznenađujuće da je direktor američkog popisa stanovništva iz 1860. rekao da novine i časopisi "pružaju uživanje čitanja koje si veći broj, bilo iz sklonosti ili nužnosti, ne bi mogao dopustiti“.

Promjene u novinarskoj i poslovnoj praksi od 1830-ih značajno su utjecale na tisak zemlje, posebice u gradskim područjima zemlje. Uvođenje "penny pressa", jeftinih publikacija usmjerenih na masovnu publiku, promijenilo je novine koje su desetljećima uglavnom bile urednički alati političkih stranaka u zemlji. Predvođeni publikacijama u New Yorku, urednici su prepoznali da čitatelji žude za vijestima: vijestima koje su bile bitne, ali i vijestima koje su zabavljale. Publikacije u drugim velikim gradovima ubrzo su slijedile taj model.

Istodobno, tehnološka revolucija je pomogla da tisak postane istinski masovni medij. Telegraf, izumljen 1844. godine, značio je da se novine prvi put mogu pravodobno okupiti i izvijestiti o vijestima. Korisnost telegrafa dovela je do razvoja Associated Pressa, prve kooperativne organizacije za prikupljanje vijesti. Tehnološki napredak doveo je do toga da su se tisuće primjeraka novina mogle pojaviti za sat vremena. Do sredine stoljeća, zahvaljujući rastu željeznice, novine su se mogle distribuirati diljem zemlje. Cijeli niz novina izrastao je na sjeveru, ali vjerojatno najutjecajniji bilo je dnevno nacionalno izdanje New York Tribunea, koje je na na svom vrhuncu imalo nakladu tijekom 1850-ih od oko 200.000 primjeraka. List osnovan 1841. pridružio se novoosnovanoj Republikanskoj stranci 1854. godine i naglasio je njezino protivljenje ropstvu promičući socijaldemokratske ideje. To ga je učinilo najvećim listom u New Yorku - stekavši pritom odgovarajuće veliki utjecaj među biračima i donositeljima političkih odluka.

U trenutku izbijanja rata 1861. godine, Jug je izdavao na stotine novina. Svaki grad bilo koje veličine pohvalio se barem jednim tjednim novinama. U dvije godine rata znatno se smanjilo taj broj. Broj prokonfederacijskih novina dramatično se smanjio; nalazile su se samo u većim južnjačkim gradovima. Uzroci pada bili su brojni. Muškaraci svih zanimanja, pa tako i novinarstava, urednici, tiskari i njihovi zaposlenici pridružili su se vojsci, stvarajući nedostatak radne snage. Kako se sukob produljivao, troškovi novinskog papira, tipografije olova, ljepila i drugih potrepština izmakle su kontroli, što je otežalo ostanak u poslu. Sjevernjačka okupacija dijelova juga zatvorila je još više novinskih kuća ili ih pretvorila u organe Unije. Nakon završetka rata, prokonfederacijske novine prestale su objavljivati ili su se vratile izvještavanju o državnim i lokalnim pitanjima.

Do tada nisu postojali standardi za temeljito i odgovorno novinarstvo. Posebni dopisnici, "specijalisti za pojedine teme", bili su vođeni svojim podrijetlom, obrazovanjem, talentom i standardima. To je bila raznolika skupina, kod koje su neki imali prethodno novinarsko iskustvo, drugi su uključivali odvjetnike, učitelje, službenike, knjigovođe, ministre i bar jednog pjesnika. Neki su bili fakultetski obrazovani, drugi su imali samo osnovno školovanje. Nekolicina žena također je nakratko izvještavalo tijekom rata. Poznato je da je samo jedan crnac, Thomas Morris Chester iz Philadelphia Pressa, bio dopisnik dnevnih novina. Chester koji je rođen u Harrisburgu, Pennsylvania, 1834. pohađao je Akron College, crnačku akademiju u Pittsburghu, da bi se u svibnju 1853. preselio u Monroviju u Liberiji. Chester se rano osjećao privučenim Liberijom, zapadnoafričkom zemljom koju je 1822. naselilo Američko društvo za kolonizaciju. Organizacija je promicala migraciju slobodnih

crnaca u zemlju. Iako su je podržavali protivnici ropstva, kolonizacija koja im je omogućavala slobodu i nesmetani razvoj, nije uhvatila tlo među većinom crnih Amerikanaca. Zanimljiva je sudbina Marija Jane Richards koja je kao robinja služila u južnačkoj familiji Van Lew iz Richmonda, Virginia. U prosincu 1855. njezina vlasnica, koja joj je omogućila i školovanje, dopustila joj je da se pridruži 55-torici crnih emigranata i bijelom misionaru velečasnom J. W. Horneu u odlasku u Liberiju i tako je postala misionarka u Američkom društvu za kolonizaciju. U Liberiji je provela pet godina, da bi pisala svojoj gospodarici Elizabeth Van Lew o teškim uvjetima u koloniji i zamolila ju da joj plati povratnu kartu za Richmond. Nakon uslišane molbe i povratka, dalje je nastavila raditi kao ropkinja u kući Van Lew. Liberija nije bila atraktivna većem dijelu crnaca ni uz dobivanje slobode.

U rujnu 1854. i Chester se vratio u Sjedinjene Države i upisao Thetford Academy u Vermontu, gdje je diplomirao 1856. godine, da bi se ponovo vratio u Liberiju predavati u školi crncima, bivšim američkim robovima. No 1861. napustio je Afriku prvo se preselivši u Liverpool i London, a zatim se vratio u Sjedinjene Države. Tijekom nadolazećeg građanskog rata Chester je služio pri regrutaciji crnih vojnika za prve dvije crnačke 54. i 55. pješačke pukovnije Massachusettsa, a sam je vodio dvije crnačke paravojne pukovnije za hitne slučajeve kako bi obranio potencijalni napad na Harrisburg u Pennsylvaniji, za vrijeme poznatog južnjačkog pohoda, koji je završio kod Gettysburga u lipnju i srpnju 1863. godine. Tada je crncima prvi put u Pennsylvaniji uručeno oružje. Nepovjerenje prema njima vladalo je još uvijek i na sjeveru. Od kolovoza 1864. do kraja rata u svibnju 1865., Chester je radio kao ratni dopisnik za The Philadelphia Press, koji je u to vrijeme bio jedan od glavnih dnevnih listova. Po negovom završetku i putovanjima po Europi, u zimi 1866.-1867. boravio je na dvoru ruskog cara Aleksandra II. kada je dobio titulu satnika u skladu sa svojom službom u ratu. Potom se nastanio u Londonu u Engleskoj kako bi studirao pravo, da bi ulaskom u odvjetničku komoru u travnju 1870. postao prvi engleski crnački odvjetnik.

U sada već ujedinjene američke države vratio se 1871. godine te je postao aktivan u politici rekonstrukcije Louisiane, gdje je postao prvi crnac u toj državi koji se bavio pravom, a ujedno brigadni general crnačke milicije i nadzornik škola sve do 1875. godine. Rekonstrukcija u pobijeđenim državama Juga imala je zadatak da sada na okupiranom području, podijeljenom na pet vojnih oblasti, uvede red po zamisli radikalnih Republikanaca, te da do kraja iskorijeni političku, ekonomsku i društvenu strukturu starog Juga.

Mnogi izvještaji dopisnika iskreno su i vjerno zabilježili rat. Neumorni novinari potrudili su se izvještavati o anegdotama vojničkog života u opisu ratnih događaja u svim njezinim aspektima. Tisak Unije i Konfederacije objavio je milijune riječi o svakom dijelu građanskog rata. Stotine novinara zabilježilo je borbe na kopnu i na moru. Drugi su izvještavali o vijestima iz glavnih gradova Washingtona i Richmonda u Virginiji, prevladavajući brojne izazove, uključujući protivničke izvore i poteškoće u objavljivanju svojih priča u novinama, te trpeći teškoće i opasnosti. Nekolicina je svoju hrabrost platila životom, a jedan broj je pao u

zarobljeništvo, riskirajući da bude egzekutiran kao špijun. Na terenu su dopisnici uglavnom živjeli kao i vojnici. U pismu svom uredniku, Samuel Wilkeson iz New York Timesa napisao je: "Flanelsku košulju koju imam na sebi nosio sam pet tjedana . . . . Tračnice na kojima spavam su mi krevet, a moj „jackknife“su moja žlica, nož, vilica i čačkalica."

Čini se da su mnoge od najvećih bitaka, uključujući Shiloh, Antietam, Fredericksburg i Gettysburg, iznjedrile neke od najboljih djela dopisnika s obje strane. Priče nisu pružale samo sveobuhvatne poglede na bitke, već i dramatične odlomke i događaje. Možda nitko nije dramatičnije opisao tijek Bitke kod Gettysburga kao Charles Coffin iz Boston Journala opisujući odlučnu borbu prsa o prsa tijekom poznatog juriša snaga generala Georgea Picketta na položaje Sjevernjaka: „Muškarci pucaju jedni drugima u lice, na udaljenosti od metar i pol. U vrevi odjekuju udarci sabljom, pucnjevi iz pištolja. . . kletve, vika, psovke, i hura uzvici. . . muškarci padaju na ruke i koljena, kad su pogođeni zavrte se poput zvrka, gubeći ravnotežu, padaju gutajući krv; bez nogu, bez ruku, bez glave. U trenutku nastaju užasne gomile mrtvih ljudi. Sekunde su stoljeća, minute godine; ali naša tanka linija se ne prekida“!

Često su neposredno poslije bitke obje strane sa različitog gledišta opisivale isti događaj. Dana 17. rujna 1862. ujutro, vojske Unije i Konfederacije suočile su se preko Antietam Creeka. Rat se nalazio u odlučnoj fazi. Konfederacija je obilježila uspješno ljeto pobijedivši Uniju u drugoj bitci kod Bull Runa te krenula na sjever u Pennsylvaniju. General Robert E. Lee vjerovao je ako Konfederacija pobijedi i u drugoj velikoj bitci, da bi Sjever mogao biti prisiljen započeti mirovne pregovore. Međutim, Lee nije računao na snagu Unije, te slučaj koji je njezinom zapovjedniku generalu McCllelanu dao u ruke cijeli zamišljeni plan Leejevog pohoda. Do kraja dana, vojska Unije zaustavila je Južnjake, uz zastrašujuću cijenu za obje strane. Gotovo 6.000 ljudi bilo je mrtvo, a još 17.000 ranjeno. Novinari s Juga i Sjevera prepoznali su da je Antietam u tom trenutku možda najvažnija vijest do tada u cijelom ratu. George Smalley iz New York Tribunea znao je da svoju priču o bitci mora što brže poslati u redakciju. Smalley je bio tako blizu borbi da je njegov konj pogođen pucnjavom pao ispod njega. Posudio je drugog konja, pri kraju bitke napustio bojno polje, kako bi jahao 30 milja do najbližeg telegrafskog ureda. Stigao je rano sljedećeg jutra, ali ured je bio zatvoren. Kad je telegrafski operater stigao, Smalley je sjeo pored ureda i napisao svoju priču, predajući listove papira telegrafskom operateru jedan po jedan. Njegova priča objavljena je istog dana u dodatnom izdanju. Dok je Smalley bio brži u izvještavanju o zaustavljanju Južnjaka, od svojih sjevernjačkih kolega, Peter Wellington Alexander, vodeci novinar Republicana iz Savannaha, znao je da će čitatelji htjeti doznati perspektivu i razloge poraza. Alexander, koji je u ranijim pričama pokazao svoju brigu za običnog vojnika, bio je dirnut nedaćama konfederacijskih snaga, od kojih su mnoge bile gladne i loše odjevene. Nije umanjivao njihovo stanje opisujući ih. "Petina vojnika je bosa; polovica ih je u krpama; i svi su nedovoljno opskrbljeni hranom. . . . Kada smo prešli u Maryland, pa čak kad smo morali marširati cijeli dan i daleko u noć, tri i četiri dana zaredom, bili smo bez hrane bilo koje vrste, osim jabuka i zelenog kukuruza, kojeg smo ubirali sa polja i njime se hranili tijekom cijelog puta."

I drugi južnjački dopisnici opisivali su svoju svakodnevnicu u pratnji vojske i životne uvjete u izvještavanju: "Udobnost života je oskudna... Tvrdi kruh, voda, melasa i slanina, vrlo žilavi i neprobavljivi, naša je cijena; Tvrda daska i par pokrivača služe kao naš krevet. Peremo vlastitu odjeću, sami kuhamo, a kad se dijele obroci molimo za njih, posuđujemo ih ili jednostavno krademo“.

Nakon druge bitke kod Bull Runa, južnjački dopisnik Felix Gregory de Fontaine opisao je poljske bolnice Konfederacije nakon borbi. "Gotovo pola milje duž okretišta Warrenton, šuma je predstavljala ogroman spektakl ljudske patnje... Ovdje su bile razne bolnice za privremene odjele. Operacijski stolovi sastojali su se od hrpa tračnica, prekrivenih samo s nekoliko grubih ploča. Ruke i noge ležale su oko šest kirurških stolova.“Dopisnici su također bili ogorčeni lošim upravljanjem i lošim tretmanom postrojbi te su izvijestavali o nastalim problemima; o lošoj kvaliteti obuće i odjeće koja se daje vojnicima ili o upravitelju koji je krao od vojske.

Katkad su novinari krivo i neodgovorno opisivali sukob. Oni koji su manje bili zaokupljeni činjenicama, a više zainteresirani za požurivanje priča u tisak pisali su priče u kojima su bez razloga kritizirali ili izmišljotinama ugrožavali vlastitu stranu. Takvi novinari pisali su sve od senzacionalizma i pretjerivanja do izravnih laži i nagađanja te objavljivali izvještaje o bitkama koje se nikad nisu vodile. Uslijed neznanja ili zlonamjernosti znali su optužiti zapovjednike za razne pogreške i indiskrecije bez ikakvih dokaza. Još ozbiljniji problem bile su priče tiskane u novinama koje su otkrivale osjetljive vojne informacije.

No novine nisu samo izvještavale o ratu. Urednici su koristili svoje uredničke stranice kako bi komentirali napredak borbi i ponašanje vođa, kako političkih tako i vojnih. Njihove je stavove možda najbolje izrazio New York Times: "Iako se naglašeno odričemo uskraćivanja bilo kakvog prava

novinara da potiču, zagovaraju, podržavaju ili opravdavaju izdaju ili pobunu; s poštovanjem, ali čvrsto potvrđujemo i zadržavamo pravo medija da slobodno i neustrašivo kritiziraju djela onih koji su zaduženi za upravljanje Vladom; ali ne i onih civilnih i vojnih lica povezanih sa raznim novinama, koji su otkrivali osjetljive vojne informacije. Novinari s obje strane prepoznali su da neodgovorni dopisnici pišu nepromišljene priče koje štete njihovoj strani. U pismu „Republican“iz Savannaha, Alexander je napisao: "Istina je da postoje dopisnici koji uvijek uvećavaju naše uspjehe i smanjuju naše gubitke te koji će, kada postoji nedostatak vijesti, rasplamsati svoju maštu. Rat obiluje romantičnijim incidentima i uzbudljivim avanturama nego što bi ih pjesnik ili romanopisac ikada mogao zamisliti. Zato bi bilo dobro kada bi se pisci ratnih fikcija sjetili tih činjenica."

To ne znaći da se Alexander nije zalagao za nužnost slobodnog tiska. "Ovo je narodni rat... Njegovi sinovi i braća, sa njihovim sredstvima, čine vojsku i samo oni je podržavaju. Zar im neće biti dozvoljeno da znaju istinu, koja se događa unutar te vojske?" Malo tko je osporavao nužnost djelomične medijske cenzure tijekom rata. No, u mnogim slučajevima, ograničenja koja su bila nametnuta kod obje strane bila su često proizvoljna, ishitrena i teška. Novinari su prosvjedovali zbog pravila koja su smatrali nerazumnima, a bjesnili su u uvodnicima protiv takvog nasilja. Tijekom prve godine ratne uprave, cenzura na sjeveru prenosila se s jednog odjela na drugi. U početku je ona bila pod Ministarstvom financija, zatim prebačena u Ministarstvo rata, te u State Department, da bi konačno bila vraćena u Ministarstvo rata. Novinari i urednici bili su razumljivo zbunjeni pravilima po kojima su morali raditi. Istodobno, južnjački čelnici također su poduzimali korake za uspostavu cenzure, pogotovo telegrafske. Početkom rata, Kongres Konfederacije odobrio je zakon koji predsjedniku daje ovlasti da stavi vladine agente u telegrafske urede kako bi nadzirali prijenos depeša i izrekli kazne zatvora za sve koji su osuđeni za slanje štetnih vijesti telegrafom, da bi kasnije dala konfederacijskoj poštanskoj službi ovlasti da cenzurira i poštu. Oblici gušenja medija tijekom rata bili su i zatvaranje novina koje su smatrane nelojalnim, uhićenje urednika te uskraćivanje poštanskih povlastica. Jedno istraživanje pokazalo je da su 92 novine bile podvrgnute nekom obliku ograničenja, a 111 ih je uništila rulja, s tim da se velika većina incidenata dogodila na sjeveru. Vojni zapovjednici ili politički čelnici bili su često zabrinuti zbog učinka uvodnika kritizerskih medija, pa su naredili zatvaranje mnogih novina. Ali drugi su bili rezultat bijesnih građana ili vojnika koji su djelovali samostalno i obično silom. Ratni odjeli Unije i Konfederacije časnicima na terenu dali su veliku širinu u radu s dopisnicima koje su smatrali pouzdanim. Ali često su zapovjednici postrojbi uzeli stvar u svoje ruke zabranjujući novinarima ulazak u svoje logore te poduzimajući različite oblike stegovnih mjera protiv novinara. Oni su smatrali kako su te akcije potrebne kako bi se novinare odvratilo od objavljivanja informacija vrijednih drugoj strani. Međutim, novinari su se žalili kako su zapovjednici djelovali proizvoljno te da oni često nisu znali pravila po kojima se od njih očekivalo da djeluju. U većini slučajeva zapovjednici su bili ravnodušni na takve pritužbe, pa je general Sherman jednom prilikom otišao toliko daleko da je jednog novinara pokušao staviti pred vojni sud. No vojno povjerenstvo proglasilo je dopisnika nevinim, s tim da mu je ipak naređeno da ubuduće boravi i piše izvan vojnih linija. Čitateljima je pisana rijeć probudila interes za slikom te nikad prije jedan značajan događaj nije bio predstavljen tako slikovito i tako velikoj publici. Tisuće ilustracija pojavile su se u časopisima i novinama, a napravljeno je više od milijun fotografija. Najbolje ilustracije i fotografije prikazale su realizam rata u svim njihovim falsetama.

Većina ilustracija i fotografija pojavila se u novinama na sjeveru. Tri ilustrirana tjednika objavljivala su skice umjetnika koji su boravili na terenu. Jug je imao manje časopisa i manje fotografa, a većina njih nije imala opremu, zalihe ni financijske mogućnosti za snimanje rata. Zato su najpopularniji časopisi bili Illustraded Newspaper Franka Leslieja i Harper's Weekly. Oba su bila klasificirana kao novine, jer su izvještavali o aktualnim događajima. Međutim, njihove glavne značajke bile su ilustracije, što je stvorilo njihov prepoznatljiv izgled i veličinu, te ih učinilo odmah prepoznatljivim publikacijama. Časopisi su redovito posvetili čak polovicu od svojih šesnaest stranica ilustracijama, od kojih su mnoge bile veličine cijele stranice. Procjenjuje se da je 30 crtača pokrivalo rat za časopise. Neki su imali formalnu obuku, a sa diplomama Kraljevske akademije u Londonu i Nacionalne akademije dizajna, dok su drugi prije rata radili kao ilustratori knjiga, portretni i pejzažni slikari ili dizajneri te litografi. Najplodniji crtač bio je Alfred Waud, koji je u početku skicirao za New York Illustrated News, da bi kasnije prešao u Harper's Weekly. Ne samo da je napravio skice većine glavnih bitaka u Virginiji, već je naslikao i mnoge nezaboravne prizore iz logorskog života. Lincolnova administracija imala je novine na koje je uvijek mogla računati. Među najvjernijim republikanskim publikacijama bile su Chicago Tribune, New York Times, Washington Morning Chronicle, Philadelphia Inquirer i Springfield Republican. Te su novine podržavale politiku administracije gotovo u svakom pitanju. Udarali su u ratne bubnjeve, preuveličavali pobjede Unije i minimizirali

njezine poraze, te bez obzira na stanje na ratištu ponavljali poruke u uvodnicima da Konfederacija nikad ne može pobijediti. Kao što je bio običaj, Lincoln je nagradio svoje prijatelje u tisku svojim pokroviteljstvom i političkim imenovanjima. Pristaše predsjednikovih novina također su objavljivali dijelove koje su napisali aktuelni dužnosnici administracije, pa čak i sam predsjednik. Slično je bilo i u Konfederaciji. Tu je predsjednik Davis također imao brojne pristaše u južnjačkim medijima, posebno Richmond Enquirer, Charleston Courier ili Augusta Constitutionalist. Te su novine vjerno podržavale administraciju i više puta branile predsjednika od kritičara. Hvalili su herojske napore vojnika i civila, osuđivali apatiju i nelojalnost, naglašavali probleme Unije i objašnjavali posljedice poraza. Za razliku od Lincolna, Davis se nije aktivno dodvoravao novinarima niti se stavljao na raspolaganje novinarima. I dok je predsjednik imao pristaše novina, administracija nije imala nijednu publikaciju koja je bila njihov urednički glasnik. Dužnosnici administracije predlagali su da se angažiraju jedne novine kako bi se objasnila mudrost vladinih mjera, pogotovo onih koje u javnosti nisu bile popularne, ali je predsjednik ignorirao taj savjet.

Više od stotinu novina na sjeveru bliskih Demokratskoj stranci suosjećalo je s Konfederacijom i protivilo se ratu, među kojima su New York World, Chicago Times, Cleveland Plain Dealer,

Detroit Free Press, i neke druge. Ove publikacije su se protivile ratu. Njihov stav je bio da južne države imaju pravo napustiti Uniju na osnovu Ustava, a na ropstvo su gledali kao jedan od problema pojedinih država, te tvrdili da samo države, a ne njihov savez imaju pravo na njihovo rješavanje. Kada se guverner Ohia pripremio pozitivno odgovoriti na Lincolnov poziv za regrutaciju 75.000 dobrovoljaca Dayton Daily Empire iz Daytona (Ohio) je pisao: "Guverner Dennison obećao je krv i blago Ohia da će podržati republikansku administraciju u svom promišljenom napadu na narod Juga . . . Obećava li da će predvoditi trupe koje namjerava poslati na jug da kolju muškarce, žene i djecu tog područja?" Sudbina urednika i samih novina Dayton Daily Empire karakteristična je za za novine koje su na sjeveru bile kritične prema politici predsjednika Lincolna i radikalnih republikanaca. U Daytonu, sjedištu okruga Montgomery Ohio, demokrati i republikanci su u novinama promovirali stavove o svojim idealima i ciljevima prije i tijekom građanskog rata. Dayton Daily Empire bio je stari demokratski organ koji je promovirao antiabolicionistički i antiratni stav te optuživao Lincolnovu administraciju za kršenje Ustava. Daily Empire je bio oštro sukobljen sa republikanskim novinama Daily Journalom u žestokom ratu riječima koji je ponekad izazivao nasilne ekscese u zajednici. Dayton Daily Empire osnovan je 1844. godine kao dnevno izdanje. Od 1847. do 1849. prešao je u ruke Clementa Lairda Vallandinghama, poznatog kongresmena i vođe Demokratske stranke. Slijedeći vlasnici zadržali su dotadašnji politički stav tijekom 1850-ih, braneći južnjačke zahtjeve za zaštitom ropstva i niskih poreza u državama i teritorijima koje se na to odluče. U travnju 1860. vlasništvo nad Daily Empire prešlo je na Johna Fredericka Bollmeyera, koji je napustio svoju poziciju u Ministarstvu financija kako bi postao njegov urednik.

Bollmeyer će ostati urednik nešto više od dvije godine prije nego što ga je 1. studenoga 1862. ubio lokalni republikanac. William T. Logan, koji je bio Bollmeyerov pomoćnik urednika, preuzeo je urednistvo čvrsto vjerujući da je Bollmeyer bio žrtva političke osvete. Logan je čak ustvrdio da su republikanski urednici u Daytonu "savjetovali" ubojstvo Bollmeyera, a izvršitelj bio samo njihova produžena ruka. Logan je ostao urednik do svibnja 1863. kada je bivši vlasnik Vallandingham uhićen zbog kršenja općeg reda. Naime, Vallandigham je održao govor u Kongresu 14. siječnja 1863. pod nazivom "Ustav-mir-ponovno okupljanje". U njemu je izrazio svoje protivljenje abolicionizmu te je osudio Lincolnovo kršenje građanskih sloboda, "što je ovu zemlju učinilo jednim od najgorih despotizama na zemlji". Vallandigham je otvoreno kritizirao Lincolnov preliminarni proglas o emancipaciji, optužujući da je "rat za Uniju napušten; a rat za crnce otvoreno počeo." Također je osudio financijske interese koji su profitirali od rata: "Poraz, dug, oporezivanje, grobnice, to su vaši trofeji." Vallandighamov govor uključivao je prijedlog za okončanje vojnog sukoba, primirje i demobilizaciju vojnih snaga Unije i Konfederacije. Reakcija je nastupila promptno, nakon što je general Ambrose E. Burnside 14. travnja izdao opću zapovijed broj 38, upozoravajući da se "navika izjašnjavanja simpatija prema neprijatelju" neće tolerirati u vojnom okrugu Ohio, Razjareni simpatizeri Vallandinghama okupili su se i pobunili što je brzo dovelo do paljenja ureda provladinog Daily Journala zajedno s pola bloka zgrada u Daytonu prije nego što je konačno proglašeno izvanredno stanje. Optužen za namjerno promicanje pobune i Logan je uhićen, a objavljivanje Daily Empirea zabranjeno. Suspenzija nije dugo trajala i ubrzo je ukinuta, a Daily Empire je obnovio publiciranje 19. kolovoza 1863. godine. Logan je ubrzo pušten iz zatvora bez ikakvih optužbi protiv njega, ponovno kao njegov urednik. No to je trajalo samo do 21. prosinca 1863. godine, kada je definitivno smijenjen kao urednik. Dayton Daily Empire je sa drugim urednicima trajao do 8. srpnja 1867. godine, kada ga je preuzeo Daily Ledger. Svaka sličnost sa današnjicom je slučajna. Na Jugu je bio neznatan broj urednika koji nisu podržavali Konfederaciju u njezinoj borbi s Unijom. Većina je otvoreno podržavala ropstvo i zagovarali su očuvanje institucije za koju su vjerovali da je toliko važna za održavanje južnjačke ekonomije i njegovog načina života.

Međutim, to nije značilo da urednici nisu mogli kritizirati vođe Konfederacije i način na koji su oni vodili rat. Južnjački urednici su bez sankcija mogli oštro kritizirati vladu Konfederacije, a posebno predsjednika Jeffersona Davisa. Među vodećim urednikom koji se u više navrata protivio predsjedniku bili su Robert Barnwell Rhett, Jr. iz Charleston Mercuryja, Nathan B. Morse iz Augusta Chronicle, te John M. Daniel iz Richmond Examinera. Danielu je trebalo samo nekoliko mjeseci da bude nepokolebljiv kritičar Davisa. Do jeseni 1861., Daniel je tvrdio da bi nekoliko vođa Konfederacije bili bolji predsjednici. Kad je R. M. T. Hunter napustio kabinet, a Davis imenovao nepopularnog Judu P. Benjamina državnim tajnikom, Daniel je tvrdio da je Davis držao manje muškaraca u svom kabinetu jer je bio "ljubomoran na njihov intelekt", i to u trenutku kad je Konfed

eracija pod njegovim vodstvom slavila vojne pobjede i bila blizu priznanja europskih velesila. Građanski rat izbio je prije nego što su znanost i tehnologija izumili pisaće strojeve, fotokopirne uređaje, pa čak i ugljični papir. Usprkos tome novinari su se trudili u velikoj većini slučajeva da čitatelji dobiju što bržu istinitu informaciju sa područja u kojima su se nazirale odlučujuće bitke.

Rat je u svoju svakodnevnicu uključivao kako civile tako i vojnike, te bez obzira na osjećaje koje su izvještaji i komentari u novinskim listovima izazivali, oni su dolazili prvenstveno kroz pisanu rijeć.

Bez obzira što su katkad jurili za senzacijama, područje u kojem su novinari na obje strane pokušavali biti obzirni i oprezni (ali su često bili prepušteni na milost i nemilost brzim informacijama) uključivalo je objavljivanje popisa žrtava. Takvi su podaci bili posebno važni za zajednice, čije je čitateljstvo s pravom patilo zbog bitaka koje su uključivale voljene osobe. Pukovnije te druge manje postrojbe često su se sastojale od muškaraca iz istog područja, a svaki njihov vojni angažman mogao je zaviti u crno cijeli niz obitelji. Raspolažući ogromnom večinom resursa te naprednijom tehnologijom i na polju novinarstva, Sjever je imao nedostižnu prednost. Sa svojih milijun stanovnika, New York je tiskao mnoštvo dnevnika dok ih je u Richmondu uz teškoće izlazilo pet. Samo senzacionalistički New York Herald tiskao je više od 100.000 primjeraka dnevno, zahvaljujući najsuvremenijim pisačim strojevima na parni pogon i maloj vojsci poslodavaca i dopisnika. Veći broj kvalificirane radne snage, količina kapitala, tehnologije i trgovine u Uniji očitovala se i dominacijom u medijima. Do kraja 1864. nesrazmjer je bio takav da su stanovnici New Yorka doznali za saveznu pobjedu u Bitci za Nashville za manje od 24 sata, dok su Južnjaci u zajednicama udaljenim manje od stotinu milja primili oskudne informacije o svom porazu tek dva tjedna nakon te činjenice. Iako se natjecanje u tisku nastavilo do kraja rata, a i generacijama nakon toga, višestruke prednosti Unije uvelike su pridonijele uspješnom zavrsetku sukoba za nju.

LITERATURA

Essey: Ford Risley; Civil War Journalism | March 2014 Penn State University

Essey: Civil War Reporting and

Reporters | American Antiquarian Society

Library of Congress: About Daily Empire (Dayton Ohio) 1850 to 1865 and 1865 - 1867

Kad su se Osmanlije tijekom 15. stoljeća pojavili kao osvajači na hrvatskom nacionalnom teritoriju, ondje su zatekli gradove i tvrđave zaštićene srednjovjekovnim zidinama neotpornim na topničku vatru. Stoga se u narednom razdoblju svim državama i feudalnim strukturama vlasti na ovom području nametala nužda da, žele li zaštititi svoje posjede, što prije sagrade nove utvrde izrađene po načelu topničkih tvrđava. Srednjovjekovne su kule i zidna platna bili visoki i izgrađeni od razmjerno tankog kamenog zida, dok su topničke tvrđave bile sasvim bez kula i s razmjerno niskim zidnim platnom ali je ono bilo tako debelo da ga topovske kugle ne mogu probiti. Ustvari su ta zidna platna bili zemljano-cigleno-kameni nasipi kod kojih je samo vanjsko lice bilo obloženo kamenom ili ciglom te jako zakošeno radi rikošetiranja ispaljenih topovskih kugli. Izgradnja takvih fortifikacijskih sustava bila je izuzetno skupa, iscrpljujuća i dugotrajna, ali je zato pružala sigurnost u onim katastrofičnim vremenima. Najvažniji mletački posjed na istočnoj obali Jadrana bio je grad Zadar. Grad se nakon pada Skradina (1522.) i Obrovca (1527.) i drugih na području srednjovjekovnih Hrvata (Ravni kotari), te urušavanja