Vinoznalka kojoj je strast postala ozbiljan posao

STRAST KOJU JE IRENA LUČIĆ OTKRILA PRIJE 10-AK GODINA POSTALA JE OZBILJAN POSAO

Svega tri do pet posto populacije posjeduje znanja o vinu, većina ga još uvijek dijeli na crno i bijelo. Nedostaje nam sredine, napominje ova ljubiteljica vinske kulture

MISIJA JOJ JE ŠIRENJE VINSKE KULTURE I DA, U KONAČNI

CI, ŠTO VIŠE LJUDI UŽIVA U DOBROM VINU. ALI NIŠTA MA

NJE VAŽNO JOJ NIJE RUŠENJE LAŽNOG VINSKOG ELITIZMA

I RAZBIJANJE PREDRASUDA DA SU DOBRA VINA SKUPA, DA

NAVOJNI ČEP ZNAČI KAKO JE VINO LOŠE, DA SE PJENUŠCI

OTVARAJU SAMO U POSEBNIM PRIGODAMA, DA ZAGORCI

RADE KISELIŠE ILI DA JE GRAŠEVINA SAMO ZA GEMIŠTE. Alati? Vinska događanja, od hedonističkih do edukativnih, po mogućnosti pristupačna ne samo vinskoj “eliti” nego širokom krugu. Strast koju je zagrebačka vinoznalka Irena Lučić otkrila prije desetak godina, postala je ozbiljan posao i danas uspješno organizira kušaonice, promocije, konferencije, radionice..., vodi portal diwine Croatia, posvećen vinima te istoimeni bar u najdužoj zagrebačkoj ulici. Svoju vinsku priču počinje upravo tim svojevrsnim elitizmom koji još vlada oko (kvalitetnog) vina. Svega tri do pet posto populacije, kaže, posjeduje znanja o vinima i vinskoj kulturi, većina ih još vino dijeli na crno i bijelo.

– Nedostaje nam sredine. Samim time, vinska događanja često onda okupljaju upravo tu “elitu”, dok ljudi koji ne znaju puno o vinu smatraju da takvi susreti nisu za njih i da se neće uklopiti – govori Irena. Paradoksalno, dodaje, vinska događanja, od velikih poput sajmova i festivala, do malih poput radionica, kušaonica, vinskih prezentacija i sl., upravo su najbolja prilika za učenje o vinu.

– Osobno, kada sam pokretala udrugu Vinoljupci, pa i sada, kada vodim projekt diwine, na pameti mi je bilo upravo kako premostiti taj nesklad između znalaca i početnika. Tome, dakako, najviše pridonosi cjenovno pristupačna i zabavna edukacija, ali na razini koju određeno vino zahtijeva. Pod tim podrazumijevam posluživanje vina na ispravnoj temperaturi i iz pravih vinskih čaša, ali i korištenje ispravne terminologije. Primjerice, za domaća pjenušava vina ne možemo koristiti zaštićeni naziv šampanjac, već isključivo riječ pjenušac – kaže Irena, koja se zbog brisanja razlika u poznavanju vina svojevremeno odlučila i na organizaciju vinskih festivala na otvorenom.

Danas kaže kako je na uličnim vinskim događanjima, na kojima se svi osjećaju osjećaju dobrodošlo i pozvano, uistinu poseban događaj.

– Ulica dozvoljava da zavirimo, kušamo, čak i da neprimjetno odemo ako nam se ne svidi. Još pamtim atmosferu festivala “Winelovers’ Street” koji sam organizirala u Kurelčevoj ulici 2015., a kojim je u tri festivalska dana prošlo više od 60 vinara i 2000 ljudi. Dolazili su stranci – turisti, iskusni vinoljupci, sommelieri i vinski profesionalci, umirovljenici u šetnji

gradom, obitelji s djecom, šetači pasa, slučajni prolaznici, susjedi, mladi, stari... Unutar dva četvorna metra moglo se vidjeti “sređene” djevojke, biznismene u odijelima, ljude u trenirci, sportaše u kratkim hlačicama, turiste s ruksacima... Bio je to jedan opušteni, urbani prizor europske metropole – prisjeća se Irena i priznaje da razmišlja o oživljavanju vinskog festivala Vinoljupci, koji se u Zagrebu održavao na otvorenom od 2014. do pandemije korone. U međuvremenu, Irena svjedoči pozitivnim promjenama na našoj vinskoj sceni. Sve je, kaže, više i dobro educiranih vinara i publike, sve manje zabluda o vinima, a na vinske radionice, kaže, dolazi sve mlađa publika. Iako, reći će naša sugovornica, još uvijek kaskamo za ostatkom Mediterana pa i za zemljama srednje Europe poput Njemačke, gdje najveći udio tržišta vina otpada upravo na “obične” ljude, koji vino umjereno konzumiraju svaki dan, nisu veliki znalci, ali poznaju osnove kulture vina. Optimistična je i vjeruje da će i Hrvatska uskoro prestati biti zemlja bogate vinske baštine u kojoj većina pije – pivo.

– Voljela bih vjerovati kako i moj diwine bar s radionicama “Vino za početnike” i “Pjenušac za početnike”, kao i festivali na otvorenom, pridonose da Hrvatska postane prava zemlja vinske kulture, čiji su najveći ambasadori njeni građani, a ne kao sada turisti koji često bolje poznaju naša vina od nas samih – iskreno kaže Irena koja smatra da Hrvatska ima veliki broj vinskih etiketa koja se mogu smatrati vrhunskima. S tim da je hrvatska specifičnost bogatstvo autohtonih sorti (njih više od 125), a to je, kaže, i najveći adut Hrvatske u gradnji nacionalnog vinskog identiteta. Inače, vinarija je oko 2000, a svega 150 proizvođača posjeduje više od 10 ha površine. Prosječnom konzumentu nije se uvijek lako u tome snaći.

– Termin “vrhunsko” uz termine “stolno” i “kvalitetno” donedavno se isticao na svim vinskim etiketama, a označavao je broj bodova dobivenih od Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu i bio putokaz kvalitete. Izmjenom Zakona o vinu iz 2019. regulativa je usklađena s EU i ukinuta je i obaveza takvog označavanja. No, brojni proizvođači su ga ipak zadržali kako bi potrošačima poručili da je riječ o kvaliteti na koju su navikli. To je stvorilo konfuziju jer možemo naći dva jednako dobra vina na polici jedno pored drugoga i na jednom piše “vrhunsko”, a na drugom ne – govori Irena. Epitet vrhunskih vina, dodaje, danas nose vinske etikete koje pružaju najbolji miks terroira – kombinacije tla, klime i vinogradarskog položaja, sortnog izričaja, vinareva znanja i tehnologije u podrumu.

– No treba biti svjestan marketinških utjecaja i snage vinskih brendova. Važne su i osobne preferencije, ali jedno je sigurno, educiranog potrošača puno je teže zavarati – zaključuje naša sugovornica.

Epitet vrhunskih vina nose vinske etikete koje pružaju najbolji miks terroira – kombinacije tla, klime i vinogradarskog položaja, sortnog izričaja, vinareva znanja i tehnologije u podrumu. No treba biti svjestan marketinških utjecaja. Važne su i osobne preferencije, ali jedno je sigurno, educiranog potrošača puno je teže zavarati