Treća javna knjižnica u Europi osnovana je u Dubrovniku, a normiranje je našeg jezika počelo u Rimu

DOMINIKANAC, POVJESNIČAR, BIVŠI PROFESOR OPĆE POVIJESTI CRKVE I METODOLOGIJE NA PAPINSKOM SVEUČILIŠTU SV. TOME AKVINSKOG U RIMU STJEPAN KRASIĆ

Dominikanac Stjepan Krasić (85), povjesničar, bivši profesor Opće povijesti Crkve i metodologije znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu te prefekt knjižnice na istom sveučilištu, bivši znanstveni suradnik Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu, znanstveni suradnik više nacionalnih akademija, još uvijek je aktivan i objavljuje. Do sada je objavio 20-ak knjiga s temom društvenih, kulturnih i religioznih gibanja hrvatske povijesti. Zavidan znanstveni opus može, kako veli, zahvaliti činjenici što je otišao u Rim nakon sloma Hrvatskog proljeća. “Imao sam poziv da odem u Rim, ali sam odbijao. Ja sam dijete Hrvatskog proljeća. Mislio sam da je moja sudbina ovdje, ali onda je došlo Karađorđevo. Trebao sam jednog profesora naslijediti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je nakon Karađorđeva sve palo u vodu. I onda sam morao birati – ostati ovdje da apsolutno više ništa ne napravim ili istraživati i raditi.” Zato je prihvatio poziv i otišao u Rim. Na Sveučilištu Gregoriana doktorirao je na temi dubrovačkog učenjaka, diplomata i prefekta Vatikanske knjižnice Gradića, nakon čega su mu sva vrata bila otvorena. Strastveno je istraživao povijest dominikanskog reda u Hrvatskoj te sve teme koje su vezane za Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. No, aktualna je njegova najnovija knjiga, otisnuta prošle godine, pod naslovom Povijest prve javne knjižnice na hrvatskom tlu (1463.): knjižnica samostana sv. Dominika u Dubrovniku u okviru humanističkih gibanja u XV. i XVI. st. Krasić je dokazao da ta dubrovačka knjižnica spada u red najranijih javnih knjižnica u Europi.

Objavili ste knjigu Povijest prve javne knjižnice na hrvatskom tlu (1463.) s podnaslovom: Knjižnica samostana sv. Dominika u Dubrovniku u okviru humanističkih gibanja u XV. i XVI. st. Znači li to da ta knjižnica spada u red najranijih javnih knjižnica u Europi?

Spomenuta je knjižnica osnovana samo nekoliko godina nakon takve knjižnice u Ceseni, odnosno 20 godina poslije Cosimove u Firenci. Iz navedenih podataka nije teško zaključiti da je po vremenskom redoslijedu osnutka treća javna knjižnica u Europi, a po jednom svojstvu čak prva u Europi. Prvi njezin spomen zahvaljujemo papi Pavlu II., koji u svom dopisu dubrovačkom nadbiskupu 11. rujna 1469. kaže sljedeće: “Prior i Braća Reda Propovjednika (dominikanci) uputili su nam molbu u kojoj se navodi da njihov samostan još uvijek nije dovršen jer mu nedostaju mnogi nužni dijelovi skupa s knjižnicom bez kojih ne mogu.” Dominikanci su mu, naime, htjeli reći kako knjiga njima nije bila sredstvo za prikraćivanje vremena ili skup ukrasni predmet zatvoren u dobro čuvanim vitrinama da bi se pokazivao drugima, nego pribor za rad bez kojega “ne mogu”, kao što klesari ne mogu bez čekića i dlijeta, vojnici bez oružja i sl. Ona je njima intelektualno “oružje” (arma militiae nostrae) u borbi protiv neznanja kao izvora tolikih društvenih zala. U tu svrhu molili su da za dovršenje, a ne početak gradnje već započete knjižnice smiju upotrijebiti neke pobožne legate u iznosi od 600 zlatnih dukata. Motivi na koje papa nije mogao ostati ravnodušan. Naredio je dubrovačkom nadbiskupu da stvar pomno ispita i udovolji podnositeljima molbe.

Kada je počela gradnja njihove knjižnice?

Iz pouzdanih izvora znamo da se sredinom XIV. st. gradio klaustar s pripadnim prostorijama u istočnom prizemlju. Očito, klaustar i knjižnica građeni su usporedo. Budući da je ona građena prema modelu dominikanskog samostana sv. Marka u Firenci, djelu poznatog arhitekta Michelozza Michelozzija koji je u Dubrovniku radio tri godine (1461.–1464.), zaključujemo da je on dao nacrt za nju te da je godina 1463. “terminus post quem non” kao najvjerojatniji datum početka njezine gradnje. Ne znamo kada je točno dovršena njezina gradnja. Budući da je 1520. bila u funkciji, zaključujemo da je to bilo koju godinu prije.

Kakav je bio njezin izgled?

Novosagrađena knjižnica u malom gradu kao što je bio Dubrovnik bila je impozantnih dimenzija: 33,20 m dužine i 8,80 m širine. Nakon crkve – jedne od najvećih u Dalmaciji (41 x 14 m) – bila je najveća prostorija

u samostanskom sklopu. U njezinu projektiranju vodilo se računa o svakoj pojedinosti. Nalazila se ne u prizemlju, gdje bismo to očekivali po zakonima statike, nego na drugom katu. Knjige su u njoj bile izložene i čuvane u dva uzdužna reda od po 22 klupe. Ako se uzme u obzir da je svaka od 44 njezine klupe dužine od oko 2,5 metara mogla komotno primiti po tri čitača, dolazi se do brojke od više od 130 posjetitelja koji su u njoj mogli nesmetano raditi. Radilo se o posebnom tipu klupa zvanom “pultovi”, klupa s kosim poklopcem na koji se stavljala knjiga radi lakšeg čitanja umjesto da se drži u rukama te tako prlja i oštećuje. Tako se cijela knjižnica – za razliku od današnjih knjižnica, koje su nerijetko “skladišta” knjiga – pretvarala u čitaonicu i učionicu. Svi su posjetitelji mogli slobodno u nju ući zasebnim ulazom, koji i danas postoji, udobno se smjestiti i – kao u kakvom modernom supermarketu sa “švedskim stolom” – bez ikakve formalnosti ili materijalne naknade zatražiti i poslužiti se bilo kojom knjigom koju je knjižnica posjedovala. Osobita pozornost bila je posvećena njezinu osvjetljenju. U tu je svrhu bila usmjerena sjever – jug tako da su kroz sedam visokih i elegantnih gotičkih prozora visine 2,64 m, a 0,55 m širine njezinu unutrašnjost prijepodne obasjavale zrake sunca s istočne, a poslijepodne sa zapadne strane. Zahvaljujući takvom rasporedu prozora, posjetitelji su od izlaska do zalaska sunca mogli imati dobro i ravnomjerno raspoređeno prirodno osvjetljenje, bez paljenja uljanica ili voštanica, čime se izbjegavala opasnost od požara. Imala je – i još uvijek ima – dva ulaza: unutrašnji za članove samostana, i vanjski, znatno veći i ljepši, namijenjen vanjskim posjetiteljima, koji su se zasebnim stubama penjali na drugi kat. Navedimo i to da joj je – po renesansnom običaju – unutrašnjost bila oslikana motivima iz prirode i likovima znamenitih ljudi.

Svi su se dubrovački građani mogli služiti uslugama knjižnice?

Ne samo oni nego i stranci koji su iz bilo kojih razloga dolazili u grad. Upravo nam ta činjenica osvjetljava dosad nepoznatu izvanrednu važnost knjižnice. U izjavi vlade Dubrovačke Republike od 23. travnja 1501. čitamo sljedeće: “Dana 23. travnja 1501. prvi prijedlog je za prenamjenu 300 perpera u gradnju knjižnice samostana Propovjednika ostavštine fr. Dominika Restića Mihova namijenjenih našoj općini, koji se moraju utrošiti po dužnosnicima koje će imenovati naša država, na molbu i traženje fratara rečenoga samostana, jer će ta knjižnica biti na čast Božju, na ures toga samostana, na korist kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad.” Za taj je prijedlog glasalo 30 vijećnika, a samo je sedam bilo protiv.

Vrlo zanimljiv i važan podatak!

Ta je izjava od neprocjenjive važnosti za cjelokupnu hrvatsku kulturnu povijest. Prvi se put gradila velika knjižnica koja je trebala biti na usluzi ne samo njezinim vlasnicima i građanima – kao u Firenci i Ceseni – nego i strancima, što je dotad nepoznata novost. Valja se prisjetiti da je Dubrovnik bio važno trgovinsko središte u koje su dolazili ljudi ne samo iz Dalmacije i humskog zaleđa nego i mnogo šire: Balkana, susjedne Italije, Sredozemlja i Bliskog istoka, jednako kao što su njegovi trgovci posjećivali sve te krajeve i trgovali s njima. To znači da je već u to vrijeme u Dubrovniku vladala svijest da knjiga po prirodnom zakonu pripada svakom čovjeku kao živom razumskom biću te da nije i ne smije biti ičiji monopol: ni nekog pojedinca, ni nekoga grada ili nekoga povlaštenoga društvenog staleža, nego općeljudsko kulturno prirodno dobro koje se ne može i ne smije nikomu uskratiti. To mu pravo pripada na isti način kao što mu pripada zrak koji diše ili hrana koju uzima da bi živio. Ono i nije drugo doli njegova intelektualna hrana čovjeka kao razumskog bića, jednako kao što je neznanje, osobito ako je silom nametnuto, protivno ljudskoj naravi i dostojanstvu. Riječ je, dakle, o velikom odmaku od poimanja tih vrijednosti talijanskih humanista i iskoraku prema budućoj jednakosti svih ljudi koja se tek naslućivala kao mogućnost, što dubrovačku knjižnicu stavlja na prvo mjesto u Europi.

Kako se tumači to što su se tako važne ideje rodile u malom gradu kao što je Dubrovnik?

Veličina nekoga grada ne mjeri se brojem njegovih stanovnika ili veličinom zgrada, nego njegovim odnosom prema čovjeku. U povijesti je poznat fenomen “maloga velikoga grada” koji je davao nerazmjerno mnogo više nego što se to moglo očekivati od njegove fizičke veličine ili broja stanovnika. Poštivanje ljudskih prava ne iznenađuje ako se zna da je svijest o važnosti ljudske osobe i ravnopravnosti svih ljudi u Dubrovniku bila živa znatno prije nego što je humanistički val iz Italije zapljusnuo istočnu jadransku obalu. U tim i drugim antropološkim i kulturološkim shvaćanjima on je još potkraj srednjega vijeka bio prerastao uske granice koje su mu bili namijenili priroda i društvo. U tom smislu on je, primjerice, 27. siječnja 1416. među prvim državama u Europi zakonom zabranio trgovinu robljem kao opaku i ružnu praksu, protivnu ljudskom dostojanstvu. U preambuli toga zakona stoji doslovno: “Smatramo da je takva trgovina ružna, opaka, prokleta i protiv svake čovječnosti te pada kao nemala sramota i zao glas našega grada. Time se ljudski lik, stvoren na sliku i priliku našega Stvoritelja, pretvara u predmet trgovine i ljudi se prodaju kao životinje. Stoga određujemo i naređujemo da se od sada nijedan naš građanin i pripadnik, ili stranac, na bilo koji način ne usudi ili osmjeli kupiti ili prodati roba ili ropkinju.” Čovjek kao čovjek, bez ikakvih atributa ili dodataka, najveća je vrijednost, bez obzira na to tko je i odakle je i kao takav dostojan poštovanja. Ovako snažnu osudu prakse trgovine ljudskim bićima ni danas nije lako naći u zakonodavstvu modernih država. Radi se o integralnom ili kršćanskom humanizmu koji znatno prethodi talijanskom umjetničko-znanstvenom humanizmu čija se kolijevka nalazila u Firenci.

Želite reći da je mali Dubrovnik bio predvodnik u danas popularnoj borbi za poštivanje temeljnih ljudskih prava?

Dubrovnik je još od XI. st. bio crkvena metropolija koja je u svom krilu okupljala široko područje šest područnih biskupija. U XV. st. je – zahvaljujući poboljšanim gospodarskim, političkim i kulturnim uvjetima – učinio najveći skok u svojoj povijesti: osim crkvene, postao je i europska kulturna metropola, otvoren, poželjan i kozmopolitski grad u kojemu je svaki čovjek bio poštovan i siguran. Stranac koji je u nj dolazio, nije morao strahovati hoće li ga netko opljačkati ili ga prodati kao roba strancima, što mu je davalo sigurnost i ugođaj vlastitog doma. “Tko se susretljivo odnosi prema strancu, dokazuje da je građanin svijeta” (F. Bacon). Bilo bi, naravno, pogrešno reći da je uvijek i u svemu bio grad bez mane i nedostataka. Takvih gradova i država nikada nije bilo, niti će ih biti. No kad se sve stavi na povijesnu vagu, pozitivna strana u svakom slučaju kudikamo preteže onu negativnu i tamnu.

Veliku pozornost, ali i rezerviranost, izazvala je vaša knjiga Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. stoljeću (Dubrovnik 2009). Tvrdite da on nije bio normiran u samoj Hrvatskoj u prvoj polovini XIX. st., nego u Rimu i to krajem XVI. i početkom XVII. st.?

Moj je odgovor: ne samo da je moguće nego je i istina. Nitko mi ne treba vjerovati na riječ. U znanosti nitko nikomu ne treba vjerovati, nego tražiti dokaze. Moji su dokazi izneseni u knjizi. Ako hoće biti jezik, mora imati svoj pravopis, mora imati svoju gramatiku i svoje rječnike. To su temeljne stvari koje kvalificiraju i identificiraju pojedini jezik. Smatralo se da je to ostvareno tek početkom 19. stoljeća s Ljudevitom Gajem i ostalim preporodnim našim jezikoslovcima. Međutim, istražujući ove stvari o visokom školstvu hrvatskom, sve sam arhive, pa tako i ove od Kongregacije za nauk vjere, zatražio dokumentaciju za tu stvar. I onda sam naletio najprije na jedna dekret papinski iz 1621. godine da se hrvatski jezik mora predavati na europskim sveučilištima, a to su – Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Louvain u Belgiji, onda u Parizu, Toulouseu, Salamanci i Madridu. Mora se predavati, to su činjenice, to su papinski dekreti, nema u tome ni trunke sumnje zbog toga što je hrvatski jezik bio izabran da bude jezik svih slavenskih naroda za tiskanje crkvenih knjiga nakon protestantske reformacije.

Izrijekom je navedeno hrvatski jezik?

Prije toga postojala je inicijativa pape Klementa 1599. godine za traženje mogućnosti da Katolička crkva tiska crkvene knjige za sve slavenske jezike. Proveli su anketu po Europi koji bi to jezik bio jer se smatralo da su slavenski jezici samo dijalekti istog slavenskog jezika. Takvo je mišljenje bilo sve do 19. stoljeća. Onda kažu ovako: Umjesto da tiskamo knjige na svakom dijalektu te gubimo vrijeme i novac, najbolje je izabrati jedan najrašireniji, najsavršeniji i najbolji jezik. I onda su pravili anketu među isusovačkim kolegijima, koji su bili najrašireniji u cijeloj Europi. Dva mišljenja iz te ankete sačuvana su i objavljena 1943. u izdanjima Mađarske akademije znanosti i umjetnosti. U toj anketi, koja se djelomično sačuvala, oba svjedočanstva iz 1599. kažu: “Ako se traži jedan takav jezik, on može biti samo hrvatski, lingua croatica.” Nijedan naš jezikoslovac to nikada nije ni pročitao. Oni se čude pa pitaju: “Što nama govori ovaj koji nije jezikoslovac?” Ja nisam jezikoslovac, nego sam povjesničar i povijesne stvari donosim. Naši su jezikoslovci živjeli u velikoj zabludi da je hrvatski jezik normiran s Gajem. Međutim, u Hrvatskoj postoji veliko zlo koje se zove zavist. Hrvatski jal onih koji su cijeli život radili, pravili karijere itd. na jednoj znanstvenoj zabludi, na Gaju. Nije to moja priča, to su objavljeni dokumenti. Nikome nije palo na pamet da bi povijest hrvatskoga jezika trebalo istraživati u Rimu, a ja sam slučajno na to nabasao. Latinske dekrete, rukopise, preveo sam na hrvatski, računajući na to da naši jezikoslovci ne znaju latinski. Oni nisu znali da je Rim veliko vrelo hrvatske povijesti. Nitko to nije znao.

Jeste li osobno poznavali pape?

Jesam, posebno Ivana Pavla II. On je bio student našega sveučilišta, dominikanskoga, u Rimu, Sveučilišta sv. Tome Akvinskog. I ostalo je između nas prijateljstvo nakon što je postao kardinal. On je bio u komisijama za pripremu i provođenje dekreta Vatikanskog sabora 1964. godine. Često je dolazio u Rim, svakih četiri-pet mjeseci, često je navraćao kolegama, nama. Postojao je, znate, slavenski krug – Poljaci, Česi i Hrvati. I uvijek kada bi došao netko iz naših zemalja, budući da je još bio komunizam, sastali smo se na ručku, a poslije ručka uz kavu i čašicu razgovarali o novostima. Tako je Karol Jozef Wojtyla dolazio k nama i govorio što se dešava u svijetu, Poljskoj itd. Pričao je često viceve, živjeli smo za njegove viceve. Tada smo se osobno upoznali, a posebno kad je postao papa. Onda smo imali priliku poći njemu na audijencije, čak i privatne audijencije. I dogodilo se više puta da je on došao nama. Kad je postao papa, među rimskim crkvenim sveučilištima počelo je određeno natjecanje. Koje će sveučilište prvo posjetiti? Tako raste ugled sveučilištu. I on je izabrao svoje sveučilište, naše Sveučilište sv. Tome Akvinskog. Ima jedna pojedinost, vrlo zanimljiva. On je 1948. godine završio studij i u to vrijeme nije imao novca da tiska svoju disertaciju koju je branio na našem sveučilištu tako da ta disertacija nije bila tiskana. Ali, ja sam u to vrijeme bio i profesor i prefekt naše sveučilišne knjižnice. I dan-dva nakon što je bio izabran za papu, meni zvoni telefon, jedan novinar zove, predstavlja se i pita: “Je li istina da je papa završio na našem sveučilištu i da njegova disertacija nije tiskana?” A ja prvi put to čujem, da nije tiskana, nisam znao, nitko to nije znao. Kažem da pojma nemam o tome, tko će to znati. Siđem u biblioteku, bio sam prefekt, i kažem onima našima koji su tamo radili u knjižnici da mi donesu katalog neobjavljenih disertacija. I nađem njegovu disertaciju, koja je bila pisana strojopisom, uzmem je i odnesem našem rektoru koji je bio Španjolac. Kažem mu da me novinari pitaju za tu disertaciju i ta stvar može biti upotrijebljena i zloupotrijebljena! Kaže on meni ovako: “Drži je kod sebe, nemoj je vraćati u knjižnicu, a ja ću papu pitati što ćemo s njom, slaže li se da to objavimo i ima li uopće interes da je objavimo.” I on je kao rektor otišao i pitao papu. Papa s nasmijao i rekao: “Slušajte, sva sam autorska prava prebacio na Vatikansku knjižnicu. Vi se dogovorite i kako s dogovorite, meni je svejedno.” I mene je rektor zadužio da nađem prevoditelje na poljski, francuski, njemački, talijanski, španjolski i engleski. I kad sve bude gotovo, da mi to tiskamo na svim tim jezicima i onda ćemo pozvati papu i uručiti mu tiskanu disertaciju. Našao sam izdavača koji je na profesionalan način to izveo, sa zlatnim uvezom, u bijeloj koži itd. I onda je naš rektor tiskanu disertaciju odnio papi. Papa čita svoju disertaciju i smije se. Doktorirao je na temi svetog Ivana od Križa, koji je bio španjolski mistik i pjesnik, naučitelj Crkve, vrlo poznata ličnost. Mi se pitamo zašto se smije. “Kad sam ovo pisao”, kaže, “nikoga to na ovom svijetu nije zanimalo osim mene i moga profesora, a sad je najednom to postalo strašno važna stvar. Na sve jezike se prevodi itd.”.

Što ste radili kao suradnik Kongregacije za proglašenje svetima?

Kao povjesničara angažirali su me za ocjenu radova koji se predstavljaju Kongregaciji za proglašenje da se dade mišljenje o njima je li to po svim kriterijima napravljeno da može poslužiti u tu svrhu. Funkcioniralo je tako da šef Kongregacije ili njegov tajnik nama sedmorici-osmorici podijeli takozvana mišljenja. To je od 1000 do 1500 stranica. U više svezaka. Mi smo sve to morali pročitati, analizirati i dati ocjenu odgovarajući na pitanja jesu li prilikom izrade “pozicije” – to su zvali pozicijom – uzeti u obzir svi dokumenti koji postoje. Jesu li obrađeni na pravi način i mogu li poslužiti papi i Kongregaciji u tu svrhu. Mišljenje se mora pismeno predati, određenog datuma. Nakon toga šef Kongregacije dao je svakome mišljenje drugih autora, tako da svi pročitamo što su drugi uradili. Onda smo se sastali jedanput na takozvanom congressu, sastanku na kojem je svatko svoje mišljenje sažeto izrekao. I kad smo bili imenovani za konzultor Kongregacije, morali smo položiti zakletvu da ćemo govoriti samo po savjesti i po istini, tako da smo bez ikakva obzira jedan prema drugome ili prema predmetu tu diskutirali da nađemo zajednički nazivnik. U deset godina iznio sam barem 20-ak mišljenja. Najprije sam imenovan na pet godina, onda su mi to produljili još pet godina.

Jeste li savjetovali Kongregaciji da netko bude svetac?

Ne, nego sam savjetovao da ne bude svetac, ne samo za jednoga nego više njih, ali ne smijem o tome govoriti.

Za više njih savjetovao sam Kongregaciji za proglašenje svetima da ih ne proglasi svecima