A SATNIJA ZNG-A U PAKRACU I KUSONJAMA 2.-10. RUJNA 1991.

Dana 2. rujna 1991. iz Bjelovara su u Pakrac upućena dva voda A satnije. Ujutro 8. rujna pripadnici A satnije i policije kreću u akciju čišćenja Kusonja, i upadaju u zasjedu

Nakon žestokih borbi hrvatske policije i domaćih branitelja protiv velikosrpskih snaga u Pakracu krajem kolovoza i početkom rujna 1991., situacija postaje kritična gdje je Pakrac bio pred padom jer su napadi neprijateljskih snaga bili žestoki i sve intenzivniji. To posebice dolazi do izražaja 19. kolovoza kada JNA potpomognuta domaćim četnicima i dobrovoljcima iz Srbije, koji su tada već pristizali na prostor zapadne Slavonije, vrši topnički, minobacački te pješački napad na Pakrac neprestano od 4:30 sati sve do kasnih popodnevnih sati, kada se SJP „Omege“Bjelovar, ATJ „Lučko“Zagreb i specijalna policija „Ris„ Kutina uspijevaju probiti do Pakraca i odbiti sve pokušaje ulaska neprijateljskih snaga u centar grada. Procijenivši ozbiljnost vojne situacije na prostoru samog Pakraca, a i šireg dijela zapadne Slavonije, Glavni stožer Oružanih snaga RH izdao je zapovijed da se obrana Pakraca ojača sa snagama iz Bjelovara, te su u popodnevnim satima 2. rujna 1991. iz Bjelovara u Pakrac upućena dva voda A satnije ZNG-a u jačini 77 pripadnika. Satnija je dolaskom u Pakrac dobila zadaću pomoći i učvrstiti obranu Pakraca, osiguravati objekte i komunikaciju u samom gradu i prigradskim naseljima te zbog slabog naoružanja ostavljena je mogućnost i napadnog djelovanja ako se stvore uvjeti da se dođe do neophodnog naoružanja za daljnju borbu. Dolaskom u Pakrac satnija se smješta u prostorije Vladikina dvora i

zadaća je bila da štiti grad od napada četnika iz smjera sjeveroistoka s brda Kalvarija te da po potrebi intervenira u svim dijelovima grada gdje to bude situacija zahtijevala te im je zbog toga i dodijeljeno oklopno vozilo priručne izrade izrađeno u tvornici u Prekopakri koje je nazvano TOP 1 zbog što bržeg dolaska na lokaciju koja to bude zahtijevala.

Iako je A satnija do tada već imala borbenih iskustava i većina pripadnika je prošla „vatreno krštenje“tada u Pakracu se osjetilo pravo značenje riječi „rat“. To je bio u punom smislu te riječi pakao na zemlji, smrt je hodala ulicama Pakraca, a ljudski život nije nikada manje vrijedio u smislu da niste znali hoćete li ujutro vidjeti Mjesec, hoćete li na večer vidjeti

Sunce, hoćete li više vidjeti svoje najmilije, hoćete li više ikad vidjeti svoj grad, jer Pakrac se svakim danom pretvarao u ruševinu. Napadi topništvom bili su toliko intenzivni da Pakrac sa pravom zovu „mali Vukovar“.

Još jedna otegotna okolnost bila je ta što je u samom gradu ostalo dosta civila, a to društvo je bilo šaroliko gdje je nemali broj radio za neprijateljsku stranu, tako da su velikosrpske snage znale manje-više što se u gradu događa, pokrete hrvatskih snaga, a i u redovima hrvatskih snaga bilo je pojedinaca koji su bili naklonjeni protivničkoj strani, što zbog mješovitih brakova, što zbog toga što su mrzili sve što je hrvatsko, a naročito hrvatska obilježja, i bili su u stanju napraviti sve da mlada hrvatska država ne zaživi, pa i pod cijenu najvećih zvjerstava što će se kasnije vrlo brzo, na žalost, pokazati točnim. Prvih nekoliko dana boravka u Pakracu pripadnici A satnije Bjelovar odolijevaju svim napadima na svim crtama obrane grada, surađuju i djeluju s policijskim snagama i svim tada prisutnim braniteljima Pakraca, vrše izviđanja, osiguravaju objekte u kojima još ima civila i pomažu u zbrinjavanju ranjenih, odvoze do bolnice, rade dostavu hrane, dakle izvršavaju sve vojničke i ljudske zadaće u totalno ratnim uvjetima sa minimalnim odmorom, ali grad se morao obraniti jer njegovim padom ne samo što bi se dogodio masakr kakav se ne može ni zamisliti nego bi to dalo zamah velikosrpskim agresorima za ostvarivanje cilja i sna o Velikoj

Srbiji i ostvarenju zacrtane granice Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Akcija u Kusonjama

Izviđanja prema selu Kusonje počela su odmah po dolasku u Pakrac, a 5. rujna su se intenzivirala kada se u oklopnom vozilu TOP 1 krenulo u selo da se izvidi stvarno stanje jer je od pojedinih stanovnika dobivena informacija da se u selu nalazi velika količina minobacača, pušaka i streljiva te da su velikosrpske snage slabo organizirane i da za vikend imaju smjenu, što je bio okidač za pripremu izviđanja, i ako se uspije ući u selo. Tada je s pripadnicima A satnije u oklopnom vozilu išao domaći čovjek kao vodič, koji je idući dan nestao iz Pakraca (kasnijim saznanjima je utvrđeno da

je bio pripadnik pete kolone), što je dokaz kako su pomno planirali zasjedu bjelovarskih branitelja jer je tada izviđanje bilo bez ikakvih sukoba i bez primjećivanja većih neprijateljskih pripadnika.

Je li to bila predstava za pripadnike A satnije, da nasjednu na zatečeno stanje ili stvarna slika zatečena toga dana, vjerojatno nikada nećemo doznati, ali previše je detalja koji upućuju na zasjedu ili pak izdaju da bi bilo slučajno. Po povratku u bazu izneseno je zatečeno stanje i odlučeno je da se za vikend kreće u selo jer je oružje bilo neophodno. Možda je taj trenutak bio presudan jer je ostavljen vremenski period od tri dana što je bilo dovoljno vremena da četnici pomno isplaniraju zasjedu, dopreme dodatne snage i od „kurira“iz grada dobiju točnu informaciju o danu i vremenu polaska hrvatskih snaga iz Pakraca prema selu Kusonje.

Dana 8. rujna 1991. na blagdan Male Gospe (nedjelja) kreće se u realizaciju unaprijed dogovorene akcije te sa oklopnim vozilom 18 pripadnika A satnije ZNG-a Bjelovar i dva policajca PP Zagreb – SJP Mosor u jutarnjim satima kreću prema selu Kusonje i odlaze u povijest, ulaze u legendu i zastaju u vječnosti ljubeći oltar domovine. Vremenski period od 48 sati izgleda kratak i je kratak ali tada te 1991 godine bio je dugačak kao vječnost u kojem su se gasili mladi životi u kojem su se rušili snovi i nestajale mladalačke uspomene i planovi za budućnost ali borba za samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku nije nikada dolazila u pitanje, možete se spremati koliko hoćete , možete biti utrenirani ,uvježbani ali kad počne borba i to ovakva bespoštedna i nepoštena koja ne pozna nikakva ratna pravila i običaje u tim trenucima od samo 48 sati možete se pouzdat samo u svoje suborce , u prijatelja lijevo i desno od tebe sve drugo nestaje jer sudbina vašeg života je u njegovim rukama i njegova u vašim i ostaje samo sposobnost i želja da se preživi . Javljaju se životinjski nagoni spremni na sve.

Događanja 8. rujna 1991.

U jutarnjim satima pripadnici A satnije i policije kreću u akciju čišćenja sela Kusonja, da se pokuša doći u dubinu sela koliko trenutne okolnosti budu dozvoljavale. Do

laskom na barikadu pred oklopnjak iskače jedan četnik kojeg pripadnici iz oklopnog vozila neutraliziraju i kreću dalje.

Ulaskom dublje u selo, ne sluteći zasjedu, dolaskom do kućnog broja 55 oklopno vozilo biva pogođeno raketnim bacačem. Kada vozilo biva neutralizirano jer je pogođeno u prednji dio, motor se ugasio i branitelji su bili prisiljeni napustiti vozilo i potražiti zaklon u čvrstim objektima, što i rade. Ulaze u kuću broj 55 i odatle organiziraju obranu. Ne zna se koliko je branitelja i je li netko stradao u vozilu, ali sigurno je da je netko stradao kada se došlo do vozila i vidjelo vozilo poslije oslobađanja sela Kusonje i eshumacije žrtava iz masovne grobnice.

Ulaskom u kuću pripadnike A satnije napadaju velikosrpske snage sve jačim intenzitetom, a dodatne četničke snage okružuju kuću i dio prema Pakracu da spriječe dolazak dodatnih hrvatskih snaga. Samu kuću okružuje Kusonjska četa kojom zapovijeda Bogdan Dabić i poziva branitelje iz kuće na predaju što oni odbijaju. Počela je borba u kojoj su naši borci pružili snažan otpor mnogostruko jačem i naoružanijem neprijatelju koji je dodatno ojačan snagama iz okolnih srpskih sela Dereze, Grahovljana, Španovice, a kasnije i specijalnom jedinicom sa Bučja.

Nakon vijesti da je dio A satnije upao u zasjedu u Kusonjama preostali pripadnici A satnije zatražili su su pomoć od Policijske postaje u Pakracu, što su ovi i učinili. Organizirana je akcija od pripadnika ZNG-a i policije, pa je s okolnih položaja povučen jedan dio policajaca, što je s obzirom na vojnu situaciju u kojoj se nalazio Pakrac bilo izuzetno hrabro i vrlo riskantno, ali moralo se probati baš sve da se pomogne braniteljima u okruženju.

Znalo se da vrijeme nije na strani opkoljenih branitelja, što zbog velikih napada na samu kuću jer troše velike količine streljiva kojeg ionako nedostaje, što kako se vijest širi o braniteljima u okruženju dolaze sve veće četničke snage i mogućnost proboja prema njima svakom minutom postaje sve manja. Već u prijepodnevnim satima dio vojno-policijskih snaga pokušava proboj prema opkoljenim pripadnicima A satnije sa policijskim BOV-om i dolaze u neposrednu

blizinu kuće te pozivaju branitelje iz kuće da se pokušaju probiti do njih, što ovi odbijaju jer već tada imaju dosta ranjenih i mrtvih suboraca koje ne žele ostaviti, a zbog intenziteta paljbe BOV nije mogao dugo držati položaj te se morao povući.

Dio pripadnika A satnije kreće u pokušaj proboja u kombi vozilu te dolaskom u selo biva neutraliziran i pripadnici po kućama i preko dvorišta pokušavaju doći do kuće s opkoljenim suborcima. U tom pokušaju od minobacačke granate smrtno stradava Ivan Palić, a Jure Barić biva ranjen. Pripadnici A satnije koji su tada krenuli u proboj zbog jake vatre nisu se mogli vratiti u Pakrac već su se cijelu noć probijali kroz selo Kusonje i tada je ranjen Stipe Đivić (pošto se nisu vratili do sljedećeg jutra mislilo se da su i oni izgubljeni). U tom pokušaju došlo se nadomak kuće i pokušalo pozvat na proboj, ali odgovor je opet bio hrabar i nadasve human „Ne ostavljamo ranjene i mrtve“. Četničke snage bivale su sve brojnije i šanse za oslobađanje bivale su sve manje. U međuvremenu je zatražena iz Bjelovara pomoć specijalne policije „Omege“, čiji se dio pripadnika nalazio u Daruvaru. Poslije više bezuspješnih pokušaja proboja i slamanja srpskog obruča odlučeno je da se pričeka dolazak specijalaca što je i radio vezom javljeno pripadnicima u obruču. U popodnevnim satima dolazi specijalna policija „Omege“i zajedno s pripadnicima A satnije i policije koja se nalazila u Pakracu rade se proboji iz dva smjera: glavnim pravcem Pakrac – Požega i drugim pravcem preko pilanskog puta da se četničke snage napadnu sa boka.

Od dolaska specijalaca borbe su neprekidno trajale od 16 sati do iza ponoći. U tim borbama sudjelovala je polovina specijalaca dok je drugi dio u Pakrac pristigao tijekom noći. U akciji izvlačenja naših boraca iz okruženja prebačene su u Pakrac i posljednje zalihe mina za minobacače iz Policijske postaje u Bjelovaru te je izvršen jak minobacački napad na selo Kusonje. Tijekom noći na četničke položaje je ispaljeno preko 160 mina, a specijalna policija „Omege“i pripadnici A satnije svojim djelovanjem stalno su vezivali dio neprijateljskih snaga na sebe. Posljednji kontakt s braniteljima

u okruženju ostvaren je sredstvima veze oko 22:30 sata. Ne zna se što je uzrokovalo prekid veze, ali tom prilikom je ostvaren kontakt sa zapovjednikom satnije Miroslavom Čermakom kojemu je rečeno da će uslijediti jak napad na četničke snage i neka se sa preostalim sposobnim borcima izvuče koritom rijeke Pakre, što je on odbio, jer je rekao da neće ostaviti ni ranjene ni mrtve. Ta nadasve humana i hrabra odluka, s obzirom protiv kakvog se neprijatelja bori, imala je, na žalost, tragične posljedice. Tijekom noći nije se uspio probiti obruč oko naših mrtvih, ranjenih i živih boraca pa je napad ponovljen između šest i sedam sati. U napadu su sudjelovale sve raspoložive vojno-policiske snage koje su se nalazile u Pakracu, ali i taj zadnji pokušaj proboja prema našim borcima nije uspio. Tada se već znalo da se na vojnom planu više ništa ne može napraviti, ali nije se ni izdaleka mogla naslutiti veličina zločina učinjena nad njima.

Nakon nemoći i saznanja da se ne može pomoći prijateljima, noć poslije toga pripadnik A satnije opisuje ovako: „Svi sjede, noć, detonacije dalje i bliže, nitko ništa ne priča, vidi se samo žar cigareta, jecanje, kada cigarete obasjaju prostoriju vidi se 18 praznih ležajeva, njihove stvari, razmišljanje da li su svi poginuli, da li je netko zarobljen, da li je moguće da se to desilo, da li smo učinili sve da im pomognemo. Boli činjenica da smo tako nemoćni, a imamo takvu želju da krenemo opet u napad. Ali svi su u puškama imali dva-tri metka, netko ni toliko, i ono najgore, treba se vratiti u Bjelovar, a već smo znali da u Bjelovaru znaju šta se desilo. Treba smoći snage i stati pred djecu, roditelje, rodbinu i objasniti, a odgovora niodkud.“

Predaja preživjelih 9. rujna

Pošto su borbe trajale cijeli dan i noć i nisu mogli zauzeti kuću, četnici su odlučili minirati kuću i tako prisiliti preživjele na predaju jer je otpor iz kuće bio slabiji i znali su da im ponestaje streljiva, ali svaki pokušaj ulaska završio bi pucnjavom.

I kuća je minirana, te po iskazu neposrednog sudionika zločina zarobljenog u VRO Bljesak, 9. rujna je tekao ovako. Pošto kuća nije osvojena odlučeno je da se kuća minira. Samo miniranje kuće učinio je Čedo Bosanac. Negdje između 9 i 10 sati komandir bataljuna Bogdan Dabić pozvao je na predaju preostale preživjele hrvatske vojnike. Pošto više nisu imali nikakve druge opcije ni izlaza, predaja je počela. Prvi vojnik koji se predao izašao je iz kuće i prelazio cestu s rukama u zraku vičući „vode“, nakon čega se čuo rafal. Na zarobljenika je pucao Žarko Krajnović koji se nalazio u kući preko puta i pogodio vojnika u prsa. Zatim je iz kuće izašlo još šest vojnika kojima je Bogdan Dabić naredio da legnu potrbuške na cestu s rukama na zatiljku, nakon čega ih je Luka Krajnović vezao žicom.

U velikoj gužvi koja je nastala oko zarobljenika vidio sam Miloša Anđelića, Peru Ljepuju, Milunku Rogulić kako nogom udaraju zarobljenike koji leže na cesti te im iz automacke puške pucaju u dijelove tijela, ne da ih ubiju nego da ih rane kako bi ih mogli još mučiti. Milunka Rogulić uzela je veliki odvijač i zabila jednom zarobljeniku u koljeno, a druge je odvijačem udarala po glavi. Luka Krajnović i Nedjeljko Krajnovič prepirali su tko će pucati u zarobljenike. U grupi oko zarobljenika nalazio se i Ivan Sužnjević koji je jednom od zarobljenika uštrcao u venu na ruci nekakav serum koji je dobio od „Lale„ koji je na prostor zapadne Slavonije došao iz Srbije kao dobrovoljac. Kasnije je taj serum štrcao po otvorenim ranama zarobljenih vojnika. Jednom od zarobljenih vojnika skinuo je čizme kanađanke i na noge bacio veliki betonski blok gdje su obje potkoljenice pukle i onda ga je tjerao da hoda. Nedjeljko Krajnović i „Lala„ su poslije ušli u kuću gdje su se nalazili ranjeni i mrtvi hrvatski vojnici, gdje su pucali u glavu ranjenim vojnicima, ali i po mrtvim tijelima. Nakon

cjelodnevnog mučenja i iživljavanja, kada je i posljednji hrvatski vojnik u teškim mukama izdahnuo, natrpali su ih na prikolicu i odvezli u Rakov potok gdje su ih zakopali u masovnu grobnicu u kojoj su prije zakapali uginule životinje.

Ovo je bio iskaz zločinca koji sadrži još niz detalja o učinjenom ratnom zločinu nad nemoćnim zarobljenicima, ali zbog samih žrtava nisu za objavu. Postavlja se pitanje što je bio povod takvom izljevu bijesa i zvjerstva nad nemoćnim ratnim zarobljenicima, gdje je prekršen ne jedan ili dva nego svih 426 članaka Ženevske konvencije.

Nakon toga dolazi vrijeme strepnje, neizvjesnosti, ali i nade za obitelji, djecu, roditelje, suborce, nada da je bar netko preživio i da se nalazi negdje u logoru te da će se naći negdje na razmjeni. Pet mjeseci kao petsto godina, ali kada za Božić 1991. selo Kusonje biva oslobođeno i višemjesečna kriminalistička istraga koja je vođena od strane PP Bjelovar i Pakrac, dolazi se do saznanja o postojanju masovne grobnice. Uz

prisustvo UNPROFOR-a ostvaruju se uvjeti za ekshumaciju koja je izvršena 28. i 29. siječnja 1992. godine i, na žalost, dolazi se do bolne istine da je svih 18 pripadnika A satnije ZNG-a Bjelovar i dva policajca PP Zagreb smrtno stradalo u borbama 8. i 9. rujna 1991. godine. Kada su tijela ekshumirana i prebačena u Zavod za sudsku medicinu u Zagreb, prema izjavama svjedoka te kriminalističkom obradom utvrđeno je da je 13 branitelja poginulo u borbi: Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Marijan Dukić, Stipe Gađa, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Stjepan Mamić, Ivan Palić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac, Tadija Markić. Sedmorica su bili zarobljeni, mučeni na najzvjerskiji način i potom u najgorim mukama ubijeni: Miroslav Čermak, Ante Tandara, Vladimir Krivačić, Nedjeljko Pekić, Petar Grubeša, Mario Posarić i Zlatko Pavlović.

Nakon obavljene obdukcije i identifikacije tijela osamnestorice mladića hrvatskih ratnika 3. veljače, tijela su dopremljena u Bjelovar u njihov rodni grad. Tijela pokojnika bila su izložena 4. i 5. veljače u školskoj sportskoj dvorani gdje im se naklonio cijeli Bjelovar i zahvalio za svu žrtvu koju su podnijeli za slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku. Dana 5. veljače 1992. godine održana je sahrana na kojoj je prisustvovalo preko 20 000 ljudi. Nakon svega što su prošli ispraćeni su na posljednji počinak da počivaju u miru koji su zaslužili.

To je ujedno bila i prva masovna grobnica otkrivena i ekshumirana iz Domovinskog rata te je po ovom događaju snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova te jedan igrani „Broj 55„ Kristijana Milića.

Za ovaj zločin osuđena su samo četvorica izvršitelja ovog djela. Žalosno!

Na kraju mogu samo dodati: „Bili ste najbolji među nama i vjerovali ste da možete pobijediti svakog neprijatelja pa i ovoga koji ne pozna nikakva ratna pravila i običaje. Upravo zato moramo se duboko nakloniti sjenama heroja Kusonja i naš kolektivni dug prema njima ostaje za vječnost“. Hrvatski ratnici počivali u miru Božjem i laka vam hrvatska zemlja. U najtežim trenucima moga života meni ste nadahnuće i nada u bolje sutra - da nije bilo uzalud!